Soul

A bit of me poured into words...

[kiss-the-truth]

Ponekad boli

Volim tišinu. Pusti me sve da joj ispričam, ne izuštivši ni riječi. I sluša. I ćuti. Nema glupih savjeta, ispraznih filozofiranja ili podsmješljivog pogleda.

Daje mi da provirim u sopstvenu dušu.

Ali, nekad boli, užasno, užasno. Zaboli to što pronađem, pecne što čujem i prokrvari rana, iako je spaljena. Tišina nekad ima oštre zube i kida bezosjećajno.

[kiss-the-truth]

Preferiram vas gole

Ne, ne razumiješ me, naravno.

 Dajte sebe sirove, bez greške društveno postavljenih normi. Divni ste takvi. I naivni, i pametni, i lukavi, i smotani, i zli, baš takvi kakvi jeste. Zaboravljamo svoje JA, jer imamo potrebu da lažemo druge kroz laži koje pričamo sebi da bi se što bolje uklopili sa lažima ljudi oko nas. Ubijeđeni da prava sreća počiva na lažima, ušuškali smo se njihovu udobnost misleći da nas to štiti. Zaboravimo gdje smo, zašto smo tu i radimo stvari koje nas zapravo ne ispunjavaju. Zašto? Jer smo najveći zavisnici od laži, i sopstvenih i tuđih.

  Uživamo u iluziji o životu koju smo stvorili. I sve možemo da podnesemo, jer se posle svake kiše javlja duga, a na njenom kraju je ćup zlata. Kao što uživamo u dugi, tako uživamo i u životu, ponekad ne shvatajući da je ta duga samo prelamanje svjetlosti. Nemoj pogrešno da me shvatiš, dobro u svijetu postoji, samo nije tako čisto kao što ga zamišljamo. Činjeti dobro je uvijek sebično. Činimo dobra djela ljudima iz proste potrebe da budemo prihvaćeni. To nema veze sa nekim uzvišenim porivima ili božanstvima. Dajemo dobro, da bi se osjećali dobro, i kako samo volimo kad nam neko to i prizna.

Ponizno,

Mystique