#cekolj

[josipcekolj]

VELESOVE POTOČNICE

  Iz suza moje mame izrastaju mirisne dunje,

Čuvamo ih u kovčezima da ih ne pronađu stranci,

Pera šojki plave se na pragu da ne zaboravimo kako raste život

  U prabakinom lijesu

Sakrili su peneze, da je izbave od šamara

I batina koje je nekad sama darovala, da je ne ulove

Strašni duhovi koje je rado veličala u psovkama,

Peneze, peneze, peneze za Velesa,

Velesu da lakše pođe

  Naricati je teško

Za onima koji su drugovali sa sjenama,

Naricati je teško za onima koji su popljuvali buduće korijene,

Teška je krastava vrba koja nas je zakrivala, dajte, peneze za Velesa

 Nekad smo imali trideset kokoši,

Onda tri, sad je jedna, lasice su zacrvenile noć

I moja je mama postala uzvišena proročica u bijelom

I samo je ponavljala taj glupi život, taj glupi život

  Teška je ta crnina koju donose mlade smrti

Djedova i očeva, mladi odlasci u njemačke i kanade,

Još je teža koprena žena koje ostaju s premalo polja da nahrane

Sve što su im zapisali u podsjetnike, teške su motike i posude

Kada ti ih zašiju za kožu, moja je mama rekla da samo žene

Znaju kako je živjeti na selu, prije nego se sagnula oprati

Pod

[josipcekolj]

VRAGI

U našim se psovkama krije mnogo vragova,

Mećemo ih na vrh svakog brega, svake štale, svake glave,

Zataknemo ih među zube da nam svojim crvenim repićima

Vade natrule ostatke hrane, ovjesimo ih za uši da nam

Šapuću tajne mračnih šumaraka i zašto krave više

Ne daju mlijeko i zašto se susjeda jučer okitila

Užadi i zašto smo ponovno ostali nevoljeni

Pred spavanje

U našim se psovkama krije mnogo vragova,

Gledam naša tužna dječja tijela kako se

Klate klupama u zagušljivom dimu,

Među posušenim kolačima i

Kiselim vinom, pospano

Nas gledam onako

Blijede i žedne

U bjeličastoj

Crti srama

Jedan od nas poput mačke vidi nevidljivo

I željeznim jezikom

Pjeva si u bradu

Vragi nas zeli, vragi nas zeli

Vragi se buju spustili i vragi nas buju odnesli

[josipcekolj]

Praocean

  Ja sam najsnažniji kad se naslonim

Na trbuh svoje majke, mame, mamuške, mutti,

Na svoju pradomovinu i svoj praocean

  Mama rijetko priča o prošlosti,

O svijetu koji ja sastavljam kao kockice –

Gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rat, rastava, rat

  Ona nosi ime iz jezika kojeg se više ne sjeća,

Iz zemlje koja ju je porodila i oduzela roditelje,

Zamišljam je kao najusamljenije dijete među naborima Kupe,

Možda je zato i znala tako snažno grliti kad bi njezina djeca raskrvarila koljena

  Mama rijetko baca hranu,

Sposobna je iz koštice breskve napraviti kompot,

Njezine jabuke nikad ne istrunu u špajzi, štrudle donosi svijetu kao hostije,

Sitnišem ona nahrani svoju djecu i mačke i kokoši i purane, iz lipa ispeče zlatnike

  S dvadeset pet su joj rekli da će njezino drugo dijete umrijeti

I mlijeko joj se u grudima pokvarilo i ishlapilo,

Još i danas se boji da je za sve kriv doktor

Koji joj je oduzeo hranu

Za mene

  Sjećam se jednog žutog dana

U zelenilu kad me je fotografirala u zelenom,

Na bregu među jaglacima, na njivi među djetelinom,

I tako lako joj je bilo nasmijati me,

Tako lako joj je bilo zazeleniti me

  Kad sam imao dvadeset ljeta

Rekla mi je jednu smiješnu stvar, druge majke zasigurno divane pametnije,

Moja je rekla – sreća je odluka, moraš odlučiti biti sretan,

Kasnije sam joj povjerovao i postao odlučniji,

Napokon me cijelog pretvorila u djetelinu

[josipcekolj]

O umijeću zaborava

Jedna je prabaka prespavala u zatvoru jer je susjedi klela komunističku mater,

Druga je čitavoga života nosila crninu i podredila se izopačenim vrazima,

Treća se bojala svoje prethodnice i šutjela uz pećnicu praveći kolače,

Četvrta je vrtjela kolo u ruci uvijek držeći bačvicu vina

Jedan je pradjed gol jurio siječanjskim snjegovima i prošao partizanske logore,

Drugi je zasadio vinograd s trinaest, drugovao s crkvenjacima i sanjao o Kanadi,

Treći je bio bogataš svojega vremena i umro je od leukemije ostavivši kćer jedinicu,

Četvrti je izgradio drvenu kućicu i umro je od leukemije ostavivši sedmero gladnih usta

Ne znam koje su bile boje očiju mojih predaka ni što su sanjali za svoje unuke,

Ne znam koji su im bili najveći strahovi ni tko su im bile prve ljubavi

Ni što su si pjevali u bradu kada su sami prolazili noćnim putima

Ni kada su prvi puta osjetili oštrice smrtnosti ni koja im je bila

Omiljena boja ni koje su cvijeće najradije brali

U kolovoška podneva kada se nebo crvenilo

[josipcekolj]

***

Kada dođu prohladne, mrske mi noći, kada divovi narastu rušeći nebodere,

Sakrijem se u postelju i brojim mrave koji mi kradu komadiće čokolade,

Prolijem tursku kavu koja od jutra stoji na noćnom ormariću,

Iz zoca gatam budućnost svojega roda,

Bogu od grmljavine pošaljem vranu

Da zamoli svoje kćeri da rode

Proljeće od sreće

Kada nestanem samome sebi u pari kupaonice i mirisu vruće krvi,

Kleknem na prljave tepihe i tražim razlog svojega postojanja

U duljini noktiju, promjeru linija na dlanovima, dubini

Pupka, gustoći dlaka, visinama večernjega jada,

Ukradem knjigu o sretnim patuljcima i tražim

Njihove domove ispod vrbi gradskih parkova

I pobijeđen priznajem oblacima da

Idem doma gde samo tičeke čuti moreš

[josipcekolj]

***

Ja imam svoju vojsku koledara,

Oni su hrabri junaci spravljeni od crna vina,

Oni su žustri borci spravljeni od stare šljivovice,

Oni su brzi mudraci spravljeni od bazgina soka

  Ja imam svoju vojsku koledara,

Obučenu u prnje od prozirna papira,

Na glavama im blješte krune tratinčica,

U rukama im kao koplja strašno strše stršljenovi žalci

  Moji su koledari bili nekoliko puta uronjeni u poeziju,

Nabiti na kolce od cicamaca, raščetvoreni užadi od vilinske dlake,

Oni pjevaju pjesme o slobodi, oni plešu drmeš na ritam okretanja zvijezda

  Moji su koledari uvijek spremni zapjevati i zaplesati

Pred neprijateljskom vojskom, iako znaju da im se sprema

Zemlja pokraj koje će djeca prolazeći pljunuti i reći koledarsko groblje

[josipcekolj]

***

Mjesec ima natekle oči

Od neispavanosti, već milijardama godina,

Ponekad zamijenimo mjesta, suosjećamo jedan s drugim

  Dajem mu svoj krevet, iako nije gnijezdo,

Pružam mu svoju posteljinu, iako nije krzno,

On meni zauzvrat nudi ljubičasto platno da na njemu crtam

Stopalima i bradavicama, zamahujem boju kosom i puštam da se

Zabrinutost cijedi s jednog kraja platna na drugi, Mjesec i ja suosjećamo

  Lisice mi se došuljaju u krilo

Pa zajedno brojimo lepice uvaljene u ljubičasto,

Zatim mi pripovijedaju o brzini i slobodi, snalažljivosti i strasti,

Ja ih naježeno slušam i zamišljam, zamišljam trk u prostranstvo pradoba

  Skrivene ptice nas podsjete da nam ovo nije tako naređeno,

Ali mi volimo varati i skrivati se, mi volimo krinke i daske,

Što nam drugo preostaje, kad već ne možemo spavati

[josipcekolj]

***

Pod maskom medvjeda

Približavaš se pupoljcima naših protoka,

Ližeš medene oblake i brundaš začuđenim pticama

  Sporo se šećeš među bukvama koje si ranio,

Sa šape na šapu spuštaš svoje sjetne misli na neprimjetne mrave,

Maska te sve više guši i urasta ti u nježnu kožu, spljoštila ti je orašasti nos

I zavinula jagodaste uši kao rubove slikovnica, ne skidaš je jer se bojiš dodira

  Bojiš se buke zvonaca i lonaca kojom su te izudarali

Oni koje si čuvao, bojiš se pepela koji su ti bacili u oči,

Pepela tvojih padova, priča, primirja i prirječja

  Pod maskom medvjeda

Lutaš sporo kao da čekaš Cigane s lancem,

Cirkusante s kavezom ili Bijele s metkom

  Pod maskom medvjeda

Ne nedostaju ti sela u obliku križa

Ni vrhovi gorostasnih, prijetećih planina

  Pod maskom medvjeda

Zaboravio si koristiti jezik za pjesmu i poljubac,

Zaboravio si koristiti naručje za pružanje topline,

Zaboravio si svoju zipku i svoju majku i svoju riku,

Postao si ono što si oduvijek htio, divlja životinja, ali usamljena