Jos uvek stoje tvoji tragovi po sobi. Gledam u ogledalo i vidim ono sto si ostavila. Pomislices u ovom trenutku da sam to ja, ali ne, nisam ja ono sto vidim. Vidim tvoje natpise, izjave ljubavi koje se kroje iza svakog slova, svakog pokreta markera, cak i u mrljama koje si ostavila svojim malim prsticima. Vidim kako si lagano pisala, mekano, kao da opisujes sebe, a ne ono sto mislis. Vidim neku senku u pozadini, mislim da sam to ja, nesto sto ne mogu podneti. Ni na jednoj poruci koju si napisala nema odgovora, samo secanja.
Kazem sebi da mi ne nedostajes, ali mi nedostaje da te nazovem mojom, kazem sebi da mi ne nedostajes, ali je istina da ne mogu slagati te. Mozda jednog dana i sve to obrisem, skinem sve sa ogledala, zapisem nesto novo i taj dan ce biti onaj kada sve sa njega predje na kozu. Kada zacrtano postane ozbiljak, kada napisano postane rec, a do tada, svaka rec pravi oblik. Lepo je i dalje gledati sebe pored tebe, pruza tugu, ali isto tako i neku sasvim neobicnu sigurnost.