Cesto se sjetim one price mog jarane i njegove zene, oni su bili oni koji su se iskreno voljeli, cesto su se svadali, vodili su ratove jedno sa drugim ali uvijek su bili tu jedno za drugo, nije bilo vazno da li su posvadani ili ne. Da ste vi mogli vidjeti njenu srecu kada bi je on nazvao zenom a tek su tada 3 mjeseca bili skupa, ali znao je on, znala je i ona da ce si biti dovoljni za zivot. Koliko su samo pricali o tome da ce se uzeti, i koliko djece ce imat, ali ta njihova sreca dok su mastali o tome, to nikada necu moci opisati. Ona je bila tu kada on nije imao nista, on je bio tu kada ona nije imala nista. Mastali su o njihovom zivotu, sanjali su, i ako su bili nemoguci ostvarili su se. Kada je otisao u drugu drzavu, poslom, svaku vecer su se culi, gledali na kameri, dvije duge godine su bili na daljinu ali su se docekali. Uvijek sam im se divio, jer su razbili sve predrasude o daljini, mnogi su bacali kamenja na njihov put, zeljeli ih rastaviti ali bili su jaci od svega, on je vjerovao njoj a ona je vjerovala njemu. Jedne veceri su mi rekli, ne brini bit ces i ti voljen, voljet ces i ti nekoga toliko da to neces moci opisati, ali kada se to desi, nemoj nikada odustati od nje, jer bit ce vrijedno na kraju. Bili su upravu.