Šake su mu bile kvrgave, koljena čvornovata, a lice uzano, uglasto, nalik mišjem. Dok je ispred ogledala potkresivao brkove, nekadašnji ponos nikšićkog kicoša, a sada više nalik na raskubanu četkicu za zube, pitao se šta to sve vrijeme škripi? Da li dugačke mesingane makaze koje su samo kod prstohvata sačuvale originalni premaz pastelno-zelenog emajla? Ili okoštali zglobovi voštanih prstiju, u koje krv kao da više nije ni zalazila? Uputio je kez ogledalu, a odraz mu je uzvratio razvlačenjem zbrčkanog lica u nešto što bi samo onaj ko ga dobro poznaje prepoznao kao osmijeh. Izvadio je zubalo iz žućkaste staklene čaše kraj lavaboa, otresao ga od suvišne vode, vješto tutnuo u usta, škljocnuo par puta vilicom, pa pokušao ponovo. Ovaj put su ispod brkova izronila dva reda geometrijski savršenih sjekutića. „Ehehe, mangupe!“ Namignuo je svom odrazu, isplazio mu se i zagladio jedan, pa drugi brk. Sa kasetofona je zavijala traka:
„Baš prikladno“, pomisli, namještajući svilenu maramicu da viri iz džepa sakoa: savršenih dva prsta, ni manje, ni više. Jutros je u nekom ogavnom članku pročitao kako bijela košulja, lakovane cipele i dobar kurac nikad ne izlaze iz mode . Nije više imao ništa od toga, ali ni Joke nije bila bulka rumena kao onda 65-e. Do sad je valjda prežalila muža, vrijeme je da okuša sreću još jednom. Noktima zgužvanim kao stara autobuska karta je čoplio skoreli glib sa ručno ispisane etikete na tegli. Ispod je počeo da se nazire tekst:
Bio je posljednji nikšićki bubamardžija. Niko više nije davao ni abera za lokalne crvene i narandžaste, sad kada su japanske genetski modifikovane bile dostupne na svakom ćošku, za duplo manje para i u boji po želji naručioca. Danas ih je imao jedva za pola tegle. Pritegao je poklopac, uvio staklenku u onu novinarsku bljuvotinu i krenuo da klimata niz stepenice, vjerujući više gelenderu, nego sopstvenim nogama. Pod stepeništem se šćućurio matori bubamardžijski tricikl i lagano trulio. Rđa je probijala sloj za slojem crne farbe, isklijavala na svakom varu i obrazovala naradžasto-crvene cvasti koje će za par decenija potpuno progutati metal. Tek iz trećeg pokušaja je uspio da ga opkorači i smjesti se na sjedalo. Morao je svojski da upre, kako bi pomjerio tricikl sa mrtve tačke.
Nije bio siguran šta to sve vrijeme struže. Da li izraubovani prenosni mehanizam, lanac, zupčanici, kuglageri i sajle? Ili zglavci koji vezuju karlicu, butnu kost, cjevanicu i stopalo, sa kojih je reuma razjela svu hrskavicu? Najprije će biti sve to zajedno. Uz kakofoniju tandrkanja i škripe, nastavio je da pedala ka Udruženju penzionera i invalida rada opštine Nikšić, u čijem je bifeu Joke odbrojavala dane do penzije radeći kao kafe kuvarica. Usput ga nijedno dijete nije zaustavilo da traži makar najmanju teglicu bubamara. Kontao je da je i bolje tako, žurilo mu se da zasjedne za sto zastrt bušnim kariranim stolnjakom, odmah saspe jednu trinaestojulku da se okuraži i onda vreba pravu priliku da prozbori nasamo sa Joke. Uzeće je za ruku, uplešće svoje ledene prste u njene, pomno se zagledati u njene vodnjikave maslinasto-žute oči, trudeći se da ne skreće pogled ka njenom vječito duboko dekoltiranom poprsju, stisnuće sfinktere da baš u tom trenutku ne prdne starački glasno, i onda joj reći sve. Reći će joj kako je još uvijek voli, kako nikad nije ni prestao. Priznaće joj kako nikad nije zaboravio ono gologuzo noćno kupanje na Krupačkom jezeru. Oči će mu se zamagliti kad pomene kakvu je toplinu osjetio kad je zavukao šaku ispod njene košulje i kroz jedru dojku napipao pulsiranje njenog bìla. Priviće je uz sebe, bio je siguran da će njene sad već skoro do pupka oklembešene grudi ipak ponovo zagrijati njegovo tijelo u znak dobrodošlice. Već ju je vidio kroz prozor bifea, kako nosi dva „zidarska“ za sto do ulaza i otvara čepove. Otro je znoj sa čela, pa navalio svom težinom uvelog tijela na lijevu pedalu, pa desnu, pa lijevu, pa desnu. Od Udruženja ga je dijelila još samo jedna raskrsnica.
Onda je naglo odskočio uvis i ulijevo. Bacio se 4 metra od tricikla. Dočekao se na glavu. Lijeva kvrgava šaka je kratko drljala o asfalt, pa kvrcnula. Pantalone su pukle po šavu i otkrile čvornovata koljena. Maramica se izvukla iz sakoa cijelih četiri prsta. Cipela od skaja je otklizala do rešetke atmosferske kanalizacije. Tegla se rasprsla kao maslačak na vjetru, darujući neočekivanu slobodu stotinama zbunjenih bubamara. Vještačka vilica je završila pravo ispred vrata Udruženja, kao da je osmijeh koji je silom strgnut sa njegovog lica samostalno produžio svoj zacrtani put. Još jednom je bubnuo leđima, odskočio i na kraju savio svoje tijelo oko stuba ulične rasvjete. Neko neupućen je mogao pomisliti da pokušava da se uspuže do vrha. Zadnja stvar koju je vidio je bila zelenkasta svjetlost visoko postavljene halogene sijalice.
Sjutradan su novine u crnoj hronici kratko navele da je sedamdesettrogodišnji bubamardžija iz Orje Luke stradao kada je velikom brzinom triciklom naletio na vozilo načelnika pljevaljske policije, da je odmah transportovan u bolnicu, gdje su mu konstatovane teške tjelesne povrede opasne po život, te da je i pored napora ljekara preminuo oko 16 časova. Ono što nije pisalo je da je Joke još za muževljeva života imala na desetine švalera, koji su godinama činili skoro cjelokupnu klijentelu bifea Udruženja penzionera i invalida rada. Niti je pisalo da je i na suprugovu sahranu došla sa Branom iz Rudog Polja, kod kog je prešla već nakon četrdesnice. Pola Nikšića je znalo za to, ali bubamardžija je spadao u ovu drugu polovinu. Sudbina je kurva. Joke takođe.
turnnoffyourmind
titsay
baratheonpilled
jacobvanloon
origamiaround
vaporwave
discoholicmusic
romaincrisis
