Možda sam zakasnila koju godinu ali htedoh samo da Vam kažem da i dalje razmišljam o onome što ste rekli. Znate,ja sam stala na pola puta kada ste Vi rekli kako ne mogu dalje,i dali sebi za pravo da me sputate,postavljate granice i pravila,sabotirate i svirate kraj. Od tada mi retko padne na pamet da se borim negde gde su mi šanse ravne nuli,ipak ste Vi veća sila od mene. Svakako da više znate,ali sigurno i da manje razumete,jer kao da ste zaboravili da postoji snažna zabluda da osećanja iz mladosti s' vremenom postaju blaža,što je paradoks,jer samo naučite da ih kontrolišete i suzbijate,ali ona ne janjavaju. Jednostavno se skriju i talože po nekim povučenim mestima. I kada čovek slučajno upadne u neki od tih ponora,bol je stravična. Ja nekako sebe uvek nadjem da se saplićem o njih. To ne znači da sam nespretna,neproračunata i svetovima udaljena od Vas. Ja sam samo porasla drugačije. Zapravo,za razliku od Vas ja volim "okrnjene" ljude. Takvi su moji bližnji (to znači da su prošle neke vojske i neki vetrovi). Slična tome sam postala i ja,kada ste me proterali i primorali me da dignem ruke od onoga što sam najviše želela. Želim da znate i ovo,ono što je dete u meni zavolelo nije prestalo ni posle hiljadu odrastanja. Iz onoga što ste mi priredili naučila sam da je najmudrija stvar koju mogu učiniti da budem na vlastitoj strani,da uvek navijam za sebe i sebi slične. Čak i onda kada mi drugačiji,oni što se golom oku čine boljima,otmu ono najmilije. Na posletku,htedoh samo da Vam kažem, boleće Vas jednom zasigurno mnogo intezivnije nego jednom jednu devojčicu na čije ste slepo verovanje,svaki trud i kvalitetan potez pljunuli.