Kad pronađeš negdje u nekoj mapi poneki tekst
Emocije. Nestvarne, neobične. Snažne, bolne. Izbijaju na površinu udarajući unutrašnjost. Pobijajući sve što sadrži ovaj komad mesa.
Nedaleko od glave se nalazi budilica. Mrak je ali noćna lampa gori snažnom žutom bojom. Jezičci sjene djevojke se kreću po prostoriji. Glava se podiže ali ne i tijelo. Strašna bol joj ne dopušta. Kralješci kao da gnječe jedno drugo. Bol se širi duž kralježnice , obuhvaća i rebra. Bol je drži sljedećih 20 min u krevetu. No ponovni krik budilice je tjera da se ustane, pokupi stvari i otrči u mrak uhvatiti prijevozno sredstvo koje će je odvesti na mjesto koje je najmanje voljela, mjesto koje je prezirala.
Teškom mukom podiže tijelo, kralješci popuštaju otpor i dopuštaju joj da učini sljedeći korak. Ustaje se, odlazi u kupaonicu, stoji ispred ogledala pridržavajući se za lavandin. Isti prizor svako jutro. Nejasna i mutna osoba je gleda svako jutro istim pogledom. Pogled pun upitnika bez odgovora.
Čini sve kao što čini svako jutro, umiva suho lice, razbistrava oči koje ne mogu vidjeti bolje, navlači odjeću, kupi najpotrebnije (ono što ona smatra da je potrebno) i odlazi sa slušalicama u ušima, mobitelom u džepu, novčanikom u kaputu, a u torbu trpa cigarete, bilježnicu i kemijsku. I odlazi. Zatvara vrata za sobom (koja se nikad ne mogu zatvoriti kako treba). Ne obazire se, i onako već kasni. Trči kroz mrak zvani noć, dodiruje tlo stopalima(pošto su joj starke već davno raspadnute) , hladni zrak joj grebe suho lice a srce ubrzava svoj puls. Nije joj hladno. Za otprilike 5 minuta se nalazi pred busom, zadihano utrčava unutra a vozač za njom zatvara vrata. Nije ni pronašla svoje mjesto , autobus je već krenuo. Ne razmišlja uopće o svojoj navici kašnjenja, samo sjeda, umornog pogleda(iako je spavala 7 sati), odlaže torbu u sjedalo do, pali glazbu i baca pogled kroz prozor. Trenutno ne vidi ništa. Samo isti prizor koji viđa svako jutro, svjetla mrtvog grada, pokoju figuru kako se kreće preko mosta na svoje radno mjesto. A to je kafić, trgovina,škola ili neki državni posao. Cijeli život gleda ovaj grad duhova, uvijek ista scena, a posljednih 4 godine gleda ga u 6 sati ujutro kroz prozor autobusa.
Autobus se nastavlja kretati a ona se na trenutak vrati iz svijeta misli i ugleda svoju kuću (Ah , vrata su ostala otvorena),. Štrecne je par misli i nastavlja sa vrludanjem pogledom. Pošto ovaj kraj posebno dobro poznaje, odvraća pogled i uzima knjigu pokušavajući makar nešto naučiti za današnji test. Za prolaznu ocjenu. Kao što čini već zadnje 4 godine. Kao što čini većina njenog razreda. Kreteni. Taj entuzijazam je ubrzo napušta i ostavlja sa strane knjigu i vrati pogled na svijet van autobusa. Osjeti nekakvo unutarnje veselje kad je ugledala sunce na horizontu. Zapravo, sunca jos nije bilo ali noć se polagano povlačila. Nastavila je gledati kroz prozor i gubiti se u vlastitim mislima, igrala se sa umom, uglavnom pitalica i mozgalica, kako što na koji način funkcionira i o zakonima fizike; kao na primjer , što bi se dogodilo s njenim tijelom ovisno u kojem položaju se u tom trenutku nalazi, dok bi autoubs padao niz liticu. Ponekad se zapitam, zašto ovoliko riječi ne mogu napisati kad je zaista potrebno, na primjer, tijekom eseja iz hrvatskog jezika. A sada nažalost ovu priču moram pauzirati do sljedećeg slobodnog trenutka. Gladna sam i prljava.
Nažalost, nisam ovo nikako nastavila, ostalo je takvo kako je. Ali mi je zanimljivo ovo čitati 4 mjeseca kasnije.
