Umiranje udvoje
Tisuću brda daleko su travnate mrlje na tvojim koljenima. I drvena klupa na proplanku pored crkve omeđene grobovima. Spavam među usnama krvavim od vjetra i vlažnim od vina kao mrtvac u uzanom kaburu. Svaki poljubac boli poput udarca maljem okrutnog meleka koji kažnjava umorno tijelo zbog grijeha u obližnjem šumarku.
Željom si nadjačala iskonski strah. Uzeo sam čipkaste gaćice slikarski prošarane bijelim tragovima sluzi, kao trofej, i gurnuo ih u knjigu umjesto cvijeta. Tebi sam ipak uzbrao cvijet, modar poput ostataka ugriza na tankom vratu.
Tisuću bogova mami me rajskim čarima, ali ja se ne kajem. Čvrsto stišćeš moju ruku, dok spartanski čuvam našu sobu u paklu. Njeni zidovi smrde na znoj i prljavo se žute od zagušljivog dima spaljenih tijela pretvorenih u krik.
Spremna čekaš našu smrt. Duga, crna haljina, kojom ogrćeš požudno, izgriženo tijelo, uvijek je čista. Znam da je izvikana vječnost nesnošljivo dosadna ako je bljutavo divna i ista.