No title available

blake kathryn

Kiana Khansmith
Today's Document
trying on a metaphor

titsay

No title available
taylor price
RMH

pixel skylines
Alisa U Zemlji Chuda
Claire Keane
Xuebing Du
Three Goblin Art
Aqua Utopia|海の底で記憶を紡ぐ

❣ Chile in a Photography ❣
KIROKAZE

PR's Tumblrdome
occasionally subtle

if i look back, i am lost
seen from United States
seen from Türkiye

seen from United States
seen from United States

seen from Denmark
seen from United States

seen from United States
seen from United States

seen from United States

seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from Malaysia

seen from Malaysia
seen from United States

seen from Kenya

seen from United States

seen from United States
seen from United States

seen from Japan
@maandaariinaaa
#gerlingen
#stuttgart #königstraße
#forever
#love #earth #sun # galaxy
“Znaš, poslije miliona sekundi daljine, poželim samo da podijelim sa tobom blizinu i ćutanje. Da isprepletem prste sa tvojima, približim ti osmijeh i upijem miris tvog parfema. I da te ljubim. Dugo. Da ti poljupcima ispričam koliko mi nedostaješ.”
—
“Neka tuga bude NADA, neka osveta bude PRAVDA, neka majčina suza bude MOLITVA da se nikada i nikome ne ponovi SREBRENICA”
NEVER FORGET SREBRENICA 11.7.1995.
Please share ! <3
Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti. “Bojim se sebe kad sam kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“ Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba. Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute. Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati. Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige…Jok. Ovo traje kad sve prestane. Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš. U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama. Ali taj ?…jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek.
(via an-shh)
pricam-ti-o-njemu