Prije nego što smo postali ljudi …
Prošlo je deset godina, a ja se i dalje sjećam kako sam prvi put voljela.
Imala sam šesnaest i drhtala sam dok sam te gledala.
Nikada nisam htjela vjerovati da prve ljubavi bole najduže.
Sjećam se svega. Svakog mjesta. Svakog razgovora. Svake svađe i svakog pomirenja. Nekad si ti dolazio, nekad sam ja sjedala u autobus i krenula.
Bila sam mala, a ljubav je bila ogromna.
Postoji jedno mjesto. Često prolazim tuda. Ne znam zašto uvijek baš tamo pogledam. Pun mjesec. Nikada poslije nije bio tako blizu. Ti i ja, zagrljeni, svjesni da se opet razdvajamo. I onaj glas sa strane:
„Joj, koliko se vi možete grliti.“
Bože, kakva je to ljubav bila.
Pričao si kako je teško, kako ćeš jednog dana uspjeti, raditi, zarađivati, dolaziti svaki dan. Vjerovala sam ti. Navijala za tebe više nego za sebe.
Pričali smo o kući. O djeci. O imenima. O sreći. O svemu onome što se samo jednom u životu nekome povjeri.
Nosim to u sebi. I danas.
Ponosna sam na tebe, iako te odavno nema. Danas se, nažalost, više ne prepoznajemo.
I još uvijek nemam snage da o tebi pričam naglas.
Negdje smo izgubili jedno drugo.
Putevi su nam se razdvojili.
Ti si ostvario svoje snove.
Ja sam postala žena. Majka.
Valjda je tako moralo biti.
Neke ljubavi nisu stvorene da traju.
Neke su tu da nas naprave ljudima…
yousharknotpass
jimmyeatworldofficial
tangentwithtanner
theartofmadeline
amandla
titsay
romaincrisis
