Državu dobili, ostalo izgubili
Nismo uspjeli! Pogledajmo se u oči i recimo iskreno: ovakvu državu nismo željeli! Izborili smo državu, a izgubili previše toga. Jesam li pregrub u ovom predprazničkom raspoloženju? Nisam.
„Otkud ti pravo tražiti od mene da ostanem u ovoj zemlji?“ bile su riječi moje kćeri, koja nije skidala pogled s TV ekrana dok su se izmjenjivale scene sukoba na Markovom trgu. Večer prije, uvjeravao sam je kako se isplati ostati živjeti u svojoj zemlji. Sada sam odšutio. Vjerojatno bi i mnogi drugi roditelji ostali nijemi ne vjerujući, ili ne želeći vjerovati što se događa u Hrvatskoj. Slike poput onih s Markovog trga nisu neuobičajene u zrelim demokracijama, ali su obzirom na aktere, pozadinu sukoba i posljedice, razgolitile našu surovu stvarnost: u ovoj zemlji nema dijaloga i nisu svi jednaki pred zakonom. U ovoj zemlji postoje države unutar države.
U ovoj zemlji postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Nedaju vam. Mi ili oni nije fikcija, to je stvarnost. Jedan je to rekao, a drugi to živi. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome? Skoro ništa. Jedino puno apatije i želje za odlaskom. A što bi drugo i preostalo ljudima koji ne rade ili strepe pred otkazima gledajući neumoljivu statistiku koja nas svrstava među najsiromašnije europske zemlje? Ljudima koji na vlastitoj koži osjećaju svu nemoć i neznanje aktualne vlade i strepe pred samoproglašenim čistokrvnim domoljubnim jurišnicima. Doista, što preostaje ljudima čiju budućnost bi trebali graditi političari praznih životopisa, ili životopisa koje skrivaju?
Teško je ne biti apatičan živite li u državi u kojoj moć političara raste s brojem dana provedenih u istražnom pritvoru, u kojoj osuđeni kriminalci (p)ostaju lokalni dužnosnici i državni službenici. Teško je ne biti apatičan u državi u kojoj se diplome kupuju, a pitanja iz mature možete naći na internetu dan prije ispita; u državi u kojoj izraz „uhljeb“ nije postala tek novohrvatska riječ nego način života. U državi koja je od predziđa kršćanstva postalapredziđelicemjerja. I naravno da će se u takvoj državi papa Franjo doimati kao biće s drugog planeta, a njegove poruke odbijati od nas kao od teflona. Naravno da se u takvoj državi čudacima smatraju ljudi koji drže do svojih načela, kojima je poštenje temelj života, a odgovornost način rada. Čudaci su oni koji svoje domoljublje dokazuju poštivanjem zakona.
U takvom raspoloženju dočekujem(o) još jedan Dan državnosti. Naravno, taj dan je praznik samo za jedne. Druga polovica ga slavi neki drugi dan. Umjesto državnih zastava, pročelja će i dalje biti „ukrašena“ sveprisutnim grafitima. No, barem će u nečemu Hrvatska biti skoro jedinstvena: povezat će nas mogućnost produljenja slobodnog vikenda i neznanje koji praznik slavimo.
Ponovno se pitam, jesam li bio pregrub o sadašnjem hrvatskom trenutku? I ponovno isti odgovor: Nisam! Nisam, jer želim i vjerujem da možemo bolje. Nisam, jer ne želim nikome da ostane živjeti u prošlosti. Vjerujem da Hrvatska ima budućnost, kao što sam siguran da većinu naših sugrađana čine upravo „čudaci“ koji žele isto!
Hrvatska ima budućnost ako nam cilj bude normalna, pametna i civilizirana zemlja. Zemlja međusobnog uvažavanja i stvarnog dijaloga, ne dijaloga kao predizborne floskule. Zemlja vraćenog suvereniteta u kojem vladavina prava i liberalna demokracija predstavljaju civilizacijske vrijednosti za koje smo se borili prije četvrt stoljeća. Koliko god u ovom trenutku takva Hrvatska izgledala nestvarno, ona je moguća. Rješenje nije u tome da ju se napusti.
Treba pokazati hrabrost i dići glavu, čak ako ih većina spušta. Treba biti spreman voditi bitke i za one koji to sami ne mogu ili nemaju hrabrosti. Trebamo se boriti za ono što se ponekad čini nemogućim promijeniti i protiv onih koji najradije ništa ne bi mijenjali. Možda je u njihovim rukama moć, ali je istinska snaga upravo u rukama čudaka iz ove priče.
