#danilokiš

[psyhodelia]

tu ništa nije bez uspomene to su kosti točkove pokreću  mesečeve mene danju se u njima igraju sunčeva deca dok ne popadaju od vrtoglavice pa noću sanjaju  kako lete preko reke mada mu već trave o glavi rade  mada već menja košuljicu kao zmija njen smeh još mu u kostima zvoni

Danilo Kiš, Bicikl

[missholzleitner]

Leonid Šejka umro je 15. prosinca 1970. godine u svojoj trideset osmoj godini života; sutradan je izašla u Politici mala vijest od nekoliko redaka da je umro „jedan od najpoznatijih beogradskih slikara“ a 17. prosinca taj je list objavio kratki zapis Danila Kiša, bliskog Šejkina prijatelja, tako sitnim slovima „koja se ni pod lupom ne vide“ kako je to Danilo rekao javljajući mi da je ipak, za veliko čudo, tekst objavljen:

Umro je Šejka, duša Mediale, slikar Faustovskih iskušenja, i čudesno bogatih skladišta, pisac knjige Traktat o slikarstvu ( za koju je dobio godišnju nagradu Nolita za 1965. ), u kojoj je težnja za celovitošću osnovna opsesija, u kojoj se strasno traga za sintezom klasičnog i modernog. Istorija našeg modernog slikarstva već je dala svoj sud o njemu, ali će ta istorija, sada, morati da se pozabavi Šejkom, još jednom, i da ga stavi na pravo mesto, među vrhove našeg i evropskog slikarstva, među one retke koji su u svom opusu bili najbliže modernom senzibilitetu i najbliže sintezi.

Kroz studije arhitekture i starih flamanskih majstora, Šejka otkriva čudesne mogućnosti perspektive i prostora, da bi uskoro počeo da te prostore  raslojava obasjavajući ih nekim onozemaljskim suncem i dahom tajanstva, nekom intelektualnom i istovremeno lirskom klimom koja zari iz svih njegovih slika, koja je prisutna u svim njegovim crtežima, onim najmanjim, crtanim na kutijama cigareta, kao i u onim, najnovijim, gde u jednoj novoj tehnici multiplikacije i op-arta i nove figuracije, postiže isti pikturalni i intelektualni efekat nekog borhesovskog au delà. Jer čega god se dotakao Šejka, sve se pod njegovom rukom zaodevalo duhom tajanstva i mašte.

Učenik Berđajevai egzistencijalista, on je išao kroz život kao mudrac, kao stari mudraci : pomiren sa smrću i izmiren sa životom, imajući u svom kratkom i bogatom životu kao jedinu prtljagu svoje duhovno bogatstvo, svoju umetničku savest i svoju beskrajnu dobrotu mudraca.

Iz knjige Vrijeme koje se udaljava, Mirko Kovač

Originalni tekst Danila Kiša prvi put objavljen u Politici LXVII: 20547, 17. decembra, 1970.

[letmemakeurbodytalk]

"Da li je bilo još nekog značenja u njenjoj pantomimi? Šta se krilo u tim velikim crnim očima luđačkog sjaja?"

[missholzleitner]

Pustinjska lisica  (Za Danila Kiša)

Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga, kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože, uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija kao zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu opala i perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori, među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna. Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočen pogled, smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloge za svoje ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete i melankolije pustinjske. O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo. A poeta je pripravan i na to da čeka Pustinjsku lisicu, pa trajalo to i do kraja njegova života koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu, u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome da njihov život produži do krajnjih granica. Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji životni vijek što ga slute oni koji su se začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.

Marija Čudina ( iz knjige Nož punog mjeseca )