Radim kao medicinska sestra u jednoj bolnici, i jučer sam shvatila koliko život zna biti surov i šta znači biti majka. Umro je čovjek od nekih 59 godina i doveli su njegovu majku da ga vidi posljednji put. Ona je dementna i ne sjeća se nićega, čak i kada su ju vodili u posjetu da ga vidi ona je većinom šutila i sjedila kraj njega. Sjedila je u kolicima, gledala ga, i suze su joj same išle. Prvi put sam ju čula da priča, i ljudi koji su ju doveli rekli su da već dugo ni riječ nije progovorila. Pričala je kako su živjeli dugo skupa, i spomenula je neke uspomene kojih se u tom trenu sjetila. Iako ga nije mogla prepoznati svih onih puta kojih su je vodili da ga vidi, jučer je znala tko je on. Vidjelo se da je u velikim bolovima, da joj duša napušta tijelo. Vjerujem da boli kad dijete umre prije majke, boli toliko da dementnu osobu natjera da se sjeti svega što je zaboravila.
