#josip sever

[radiogornjigrad]

Teatar poezije: Šamar društvenom ukusu

Zagrebačke posvete kultnim pjesnicima Josipu Severu i V. V. Majakovskom . U srijedu 4. listopada 2023. u 18 sati Teatar poezije, prema zamisli Gorana Matovića, u gostionici Pod starim krovovima, Basaričekova 9, priređuje posvete Josipu Severu i V. V. Majakovskom pod naslovom Šamar društvenom ukusu. U programu sudjeluju Goran Matović, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Sanja Pilić i Nikša Marinović. U…

View On WordPress

[radiogornjigrad]

Vladimir Majakovski: ODNOS PREMA GOSPOĐICI

ODNOS PREMA GOSPOĐICI . Da li da budem ljubavnikom? – odlučivao sam ovo veče – tamno je, nitko vidjeti nas neće. I ja sam naklonio se stvarno, i stvarno naklonivši se već rekoh joj kao dobar otac: „Strm je ponor strasti – molim vas lijepo odmaknite se. Odmaknite se, mogli biste pasti.“ . prepjevao Josip Sever priredio Ninoslav Žagar

View On WordPress

[radiogornjigrad]

JOSIP SEVER: O LJUDI SPASITE RAT!

JOSIP SEVER: O LJUDI SPASITE RAT!

O LJUDI SPASITE RAT! O, ljudi, spasite rat Valja se ubijati Ne valja sijati žito, djecu, uzgajati stoku U ženu treba utaknuti plač A potom iz nje vaditi svjež kostur Čavlima dijete probiti za gredu ili deblo hrasta još bolje O ljudi spasite rat! Kako je divno gledati ratni krajolik Gdje prekrasna je glazba Samrtnični krik Gdje nož uđe u grudi, metak u zatiljak Gdje se kočopere raskošni…

View On WordPress

[radiogornjigrad]

Josip Sever: BALADA O HRVATSKOM ILI SRPSKOM JEZIKU

Josip Sever: BALADA O HRVATSKOM ILI SRPSKOM JEZIKU

BALADA O HRVATSKOM ILI SRPSKOM JEZIKU I kad se definitivno pokolju, zapravo iskolju uzajamno, srpske i hrvatske riječi. Što će onda preostat? A, valjda nemušti jezik: jezik ptica, drveća, cvijeća, i mrava, i mrava, i jezik dječji. Jezik pčela, bumbara i buba mara, jezik konja, i krava, i magaraca, i mačketina, i sibirskih mačketina. I sad, iz najbriljantnijih sibirskih rudnika i rudača ružoprsta…

View On WordPress

[radiogornjigrad]

Josip Sever: Muzika vida - Uz obljetnicu smrti

Josip Sever: Muzika vida – Uz obljetnicu smrti

  MUZIKA VIDA

sjajni dragulji žive planete muziče svjetlosni efekti. ptice muzike na mozak slete i čitav duh u svjetlu trepti. poptičen je jutarnji pločnik cvrkut u svakom novom oku. neki svevisoki moćnik trpi jastreba o boku. prate me stravične ptice harpije mogu iskljuvat sve ove oči te ptice što lete s ove hartije u drugu, mističnu bjelinu. kada je moćnik još visočiji a očaj sljepački sve jači

View On WordPress

[zasvepare]

Quorum 4/5 (1986) • Josip Sever: Diktator 

kafe-knjižara Maćado 

ukradeno 

U takozvanoj kafani-knjižari 

ne dozvoljavaju mi da pazarim primerak Quoruma u kom je preštampana prva knjiga Josipa Severa, Diktator. Bolećivo nastrljiv, snosim časopis sa sprata i stavljam ga na pult, kao da sam u stanju da moleći nekog dovedem pred svršen čin. Konobarica je tunjavija od mene. Posle kratke konsultacije sa gazdom („Knjige se ne prodaju ni pod razno?“) kategorički kaže: nije na prodaju, a ja kilavo oborim nos i preučtivo se zahvalim.

Na mom licu tačno može da se pročita patnja što je tržište uopšte izmišljeno. I kajanje što sam ovako vaspitano uzeo knjigu sa police, zatražio je zvaničnim kanalima, a onda se, kad je moja molba odbijena, dostojanstveno pomirio s tim, rešivši da se vratim odmah posle časa i, po propisima, izgustiram Severa „uz kafu“ — ako već tako jedino i smem.

Ali gazdarica stana mi je u međuvremenu najavila da bi trebalo da se iselimo za dva meseca i mislim da ipak neću pohitati u knjižaru.

Vozim se kući s Ledina praznih ruku i samo razmišljam.

I posle špageta s mlevenim mesom, donosim odluku:  

Ukrasti Severa.

Oblačim smeđi sako umesto sivog.

Na sreću, radi drugi konobar. Nema kamera.

Poturam Severa pod svesku. Da se „priviknu“ da je kod mene.

A sada čitam. Ocenjujem da li ga vredi ukrasti. Ali procena je, znamo iz iskustva, nepotrebna. Ukrao, kupio, dobio — na kraju krajeva, važno je da imam, a to znači da mogu uživati bilo kad. Mogu čak i da ne uživam.

Susedne stolove je upravo oslobodila porodica za koju sam sumnjao da je vlasnikova. Kad se moj sprat skroz isprazni, u torbu ću neprimetno tutnuti Severa. 

A iz torbe ću izvući pripremljenog Koelja i odložiti ga na prazno mesto na polici. Ovde knjige ionako služe samo za ukras.

Ali na sprat se upravo popela štrkljasta plavuša s kompjuterom i skriptama i nema izgleda da će skoro da mrdne.

Moraću da sačekam da joj se pripiša. A uskoro će. Radi uz belo vino.

Tad treba delovati kao metak. Dotad se pritajiti i ne privlačiti pažnju.

Pravim se da čitam Severa. Plavuša, kao za inat, ni makac. Zaglavila se u stolici. Pretrpala sto hartijama i svaki čas joj poneka ispadne.

Dovraga! Kafa je popijena. I voda. Gubim strpljenje. Odlažem, kao da sam ga se zasitio, Severa na poleđinu (na njoj piše, crvenim slovima: ДОЛОЙ АВТОРОВ!). 

Radi kamuflaže uzimam Koelja.

Prvih pet strana Rukopisa nađenog u Akri me je privuklo. Koeljo opisuje nalaženje dokumenta, spominjući čak i C14, uz poučnu primedbu da se pomoću njega određuje starost materijala.

Nasmeših se.

Tako sam i ja, svojevremeno, našao samog Koelja: 

u smeću pored Hrama.

Niko me ne gleda. Severa sam u sekundi ubacio u torbu. Spremam se. Lagano se pridižem i Koelja prilično prirodno odlažem na upražnjeno mesto. 

Spuštam se sa galerije. Plaćam. Ostavljam konobaru dvadeset dinara. Ne previše.

Izlazim i shvatam da sam zaboravio kapu.

Smesta, bez reči, poslovno namršten, ne gledajući nikog, vratim se u kafanu-knjižaru i iznosim je u rukama. 

Bilo bi veoma interesantno da sam je ostavio ispod stolice i da je sutradan nađe konobarica.

Napolju je nabijam na glavu.

Za mnom je najplemenitija krađa sa trampom u istoriji književnosti.

Severa ću čitati kad se preselimo.    

PS

... I čitam Severa i mislim: koliko pesnici gube kad im je jedini cilj da se savremenicima predstave kao talentovani. Kao kada bi konj nastavljao da se kezi i pošto se proda. A gazdi nije do toga da ga gleda kako rže. Gazda bi da ga jaše.