Ponoć. Tišina. Pišem ti. Toliko toga sam imala u planu napisati, ali sad nekako ne ide. Lako bih ti pokazala šta osjećam da si tu. Ali nisi. I moram se pomiriti s tim. Nisi ti toliko daleko kilometrima, koliko mi srcem bježiš. Pokušavam te uhvatiti, borim se, plačem, vrištim, gazim sebe i sve pred sobom samo da te sačuvam. A ti uporno tvrdiš da se ne mičeš, da nećeš otići. Ako je tako, zašto osjećam ovoliki strah? Zašto svaki put kad sam s tobom osjećam da je zadnji? Zar nisi osjetio? Ljubim te više, grlim te jače, teško te puštam od sebe... Kako ne osjećaš? Zašto? Gdje je onaj zaljubljeni dječarac koji je već život isplanirao sa svojim prvom djevojkom? Prvom i jedinom, znao si reći. Ja ga više ne prepoznajem u tebi. Pun si briga, problema, a ne dopuštaš mi da ti barem pokušam pomoći. Kažeš da me voliš. Ja naravno vjerujem u to. Jer drugačije ne bih podnijela. Sve da mi lažeš u lice cijelo vrijeme, ja ću vjerovati u te dvije riječi. Naučio si me šta one znače, a to je stvar koja se ne zaboravlja. Nikad. I evo, odlučujem, opet. Voljet ću te, vjerovatno dok ne umrem, bezuvjetno i do kraja, bez obzira na to bio moj ili nedajBože, tuđi. Moja ljubav će ostati postojana, to ti obećajem.
