Zaljubljen k’o ašik, putopisac stari, Sarajevu tepa, zanosno ga hvali: Grad je kao dragulj među brda pao, ljepotom je svojom mene očarao! Mješaju se boje, putopisac veli, zelenilo svuda, grad k’o labud b’jeli, sve je u njem b’jelo: kuće i mahale, i groblja su b’jela i b’jele munare! A zelene bašče, gajevi zeleni, i voćnjaci rodni, voćem okićeni, predvečerje modra, zanosni ezani, kad na akšam zovu, il’ na sabah rani. Zvjezdane su noći, a zore rumene, svud izvori bistri, lijepi kao žene, ljudi su pitomi, djevojke k’o noći, krotke su i l’jepe, stidno kriju oči, u ljetima vrelim izvori ih hlade, teferiče vode, šerbetom se slade! Čaršija je krasna k’o ogra od zlata, kol’ko puste robe i kol’ko zanata, glasovi i ljudi čaršijom se kreću, jablanovi šume, golubovi slijeću. U Gazino doba, kad je u grad pao, kasabu je skromnu emir zatekao: s a šesn’est munara učili ezani, sa sabahom ranim budili se dani, dva prostrana hana putnike primala kroz tri tople banje voda protjecala, u tekije dvije zikr se vršio, u zanosu kolo derviško vrtjelo, a siromah putnik, kad bi u grad pao, na kameno srce ne bi udarao: musafirsko zdanje i jedno imare, pružali mu konak, tain tople hrane. Čim Gazija s pratnjom u kasabu stiže, zadrhta od čežnje da gradi i diže, Sarajevo, lane, sred šume zelene, čekalo Gaziju da jelen postane!
( rahmetli Rešad ef. Kadić )