Pismo
Svjedoci smo kako pisma često ne budu isporučena svojim adresantima.Često ih pročita mnogo ljudi, rijetko onaj kome je upućeno.I sama sam ih mnogo napisala.Napisala i uništila.Tebi sam ih pisala.U njima počiva napisano sve ono što ti reći nisam smjela.Svaka lijepa riječ, svaka psovka, proklinjanje života i sudbine, svi strahovi, sve tajne.Svako ‘’volim te’’ i svako ‘’idi dovraga’’. Sjećaš li se onog ugla restorana gdje smo se prvi put sreli? Da, baš onaj dan kad sam počela da vjerujem u ljubav na prvi pogled.I uopšte u ljubav. Pamtiš li način na koji smo se milovali pogledima? Znaš li kako si bio moj jedini podstrek da ustanem, nasmijem se, pobijedim? Sjećaš li se kad si me pitao kako je moguće da sam uvijek nasmijana? Nisi znao da razlog mog osmijeha gledaš svako jutro u ogledalu.Možda je i bolje.Možda bi se uplašio tolike ljubavi.Ne znaš ni kako si moja inspiracija svakoga dana.Nisi svjestan ni kako sam krenula da tonem u onom momentu kad si me okrznuo pogledom krivnje kad sam te srela s njom.Ne znaš koliko puta sam glumila kako sam hladna dok sam vapila za tvojim zagrljajem.Prošle su godine, i odrasla sam.Odrasla voleći te.Naučila sam živjeti bez tebe, navikla sam na to da mi nedostaješ, navikla sam da sa drugima ne mogu biti sretna, naučila sam se smijati kako bih i dalje bila Uvijek Nasmijana, makar i ne bila tvoja.Jedno nisam naučila.Nisam naučila kako te prestati voljeti.Neke ljubavi vremenom ne blijede. Budi sretan tamo negdje, smij se, raduj se sitnicama i voli.Voli kao što si voljen.A voljen si do besvijesti.Voli te jedna luda koja često piše pisma koja će zauvijek ostati neisporučena.
Tvoja Uvijek Nasmijana.
