gdje sunce sija

Writer ✒ instagram -> @gdjesuncesija

[solnero]

Da mi se nikad nije obratilo ono dijete u tebi,

željno ljubavi,

što pred istom od straha drhti,

možda bih lakše okončala borbe sa vjetrenjačama

i nikad ih više iznova ne oživljavala.

Ali ipak, ono mi se na trenutke smiješilo.

I sve što razum poznaje, tonulo je u ambis.

[solnero]

Večeras ću prigrliti tu tvoju tugu koju nosiš u očima i te tvoje porušene snove, sutra molim te osvani sretan, sutra ipak budi dobro. Šapućem ti sa druge strane svijeta ili druge strane jastuka.

[solnero]

Koji su voljeli i koji vole da plove između mojih ispisanih redaka, pozvani su da posjete i instagram profil na kojem će se naći stari, kao i novi, još neobjavljeni, tekstovi. Dobrodošli. ➡️ @gdjesuncesija

[solnero]

Volio sam način na koji me voljela; 

tiho, prećutno, nekako iz sjenke. 

Nenametljivo. 

Samo da niko ne sazna, 

samo da niko ne pomisli, mislila je. 

A svi su nekako znali. 

Istina, ćutala je,

ali jedno nije uzela u obzir. 

Nije uzela u obzir kako njene oči pričaju;

ućutkuju žamor u prostoriji jačinom ljubavi koju isijavaju.

I sve to zbog mene, za mene.

Hranio sam se njenom ljubavlju, 

a njoj pružao mrvice. 

Hranio sam svoje srce, dušu i oči. 

Priznajem, pomalo sam hranio i svoj ego. 

Prijalo mi je kako je svoje nježnje godine trošila i utapala u mome imenu, u mome liku.

Prijalo mi je kako je u izlascima, pored muškaraca bližih joj po svim parametrima, ona pogledom uvijek, ali uvijek tražila mene.

I samo mene. 

Spremna na odricanja, nudila mi je svoju mladost. 

Ali valjda nije bilo naše vrijeme. 

Valjda je falilo malo petlje, malo više poklopljenih kockica. 

I zato plaćamo, dan danas. 

Plaćamo njen strah, moju nespremnost.

Plaćamo odbjegle prilike. Protraćene godine. Izdanu ljubav.

Oboje podjednako.

U tišini.

Baš onako kako smo se i voljeli.

[solnero]

Nekako mogu da te zamislim na određenoj vremenskoj distanci. Vidim te u jednom sobićku koji je uređen baš po tvom ukusu. U nježnim, pastelnim bojama, odiše čistoćom i mirom. U očima ti se smjenjivaju emocije, baš kako se smjenjivaju i tvoji sagovornici. Svakoga slušaš sa velikim interesovanjem i neizmjernom količinim razumijevanja. A onda pokušavaš da odabereš adekvatan način, da nađeš adekvatne riječi kako bi nekome ublažila patnju, kakva god da je. Jer patnja je patnja, makar i najmanja - onom koga muči je poput planine koja ga pritišće u predijelu grudi. Ali ti si to uvijek znala. Po završetku radnog dana, odvoziš se kući. Vidim da ulaziš u skromnu porodičnu kuću, koju je krasilo lijepo uređeno dvorište sa ljuljaškom u uglu. Dolaziš sa mnogo podijeljenih i naučenih lekcija, sa mnogo priča koje ćeš za laku noć, oblikujući velike životne pouke, pričati svojoj četverogodišnjoj djevojčici. Ona će upijati svaku tvoju riječ, gledajući te ravno u oči dok joj pričaš, dok jedna drugoj prolazite prstima kroz uvojke koje je i naslijedila od tebe. U sitne sate podijelit ćeš čašu vina sa muškarcem koji je s tobom podijelio prezime. Ni po čemu nije ličio na tvoj tip muškarca, a gledala si ga onako kako se gleda nešto što si čekao cijeloga života. Gledala si ga onako kako si nekoć gledala mene. Znala si da umiriš pogledom, da učiniš da sve bar na trenutak bude uredu. On je tebe gledao očima punim zahvalnosti, bila si mu dragocjena. Smijala si se dok te obasipao poljupcima po obrazu i vratu. Posvjedočio sam tvojoj sreći. Voliš i voljena si. A ja gledam u ženu koju nikad nisam upoznao, jer sebi nisam dao priliku da je upoznam. Možda sam ja mogao da te činim sretnom, voljenom. Izgleda da je moja uloga bila drugačija. Da ti porušim snove, pa da te natjeram da sebi izgradiš nove. Da te slomim, pa da stazama života tražiš dijelove koje ćeš sebi nalijepiti, kako ti se ne bi dogodilo isto. Da te natjeram da čuvaš uspomenu na nas, jer sam ja oduvijek bio neprikladan za takve stvari. Da te natjeram… da nas okuješ u vječnost.

[solnero]

Bila sam riješena da prekinem tišinu zauvijek.   Da te u tom momentu pronađem… u kući, na poslu, na ulici… svejedno je. Da ti kažem o svemu. O klecanju koljena pri svakom susretu. O plakanju od sreće nakon istih. O zavisnosti kojoj nisam mogla da nađem rehab. O svakoj napisanoj riječi, o svakoj prećutanoj. O ljubavi koja me rušila na pod, vinuvši me u visine. Da opsujem. Da zaplačem. Da napokon budeš svjedok onom što si prouzrokovao. Da te udaram po torzu vrišteći koliko te volim. Da se iznenadiš, izbezumiš. Da na tvojoj koži iskalim sve o čemu sam godinama unazad vrištala u jastuk. Da ostavim trag. Razbijem čašu. Uprljam ti košulju. Da ti napravim scenu. Onako kako nikad ranije nisam. Da pokušam da ti opišem haotičnost koja u meni vri. Da ti opišem šta se krije iza stidljivog pogleda, blagog osmijeha. Na kraju, odabrala sam da ćutim. Da crtam osmijeh na usnama, po navici.  Da bih ti se smijala najljepše. Da budem tvoja mirna luka, tvoja blagost, onda kada ti je to potrebno. Da budem dobra tebi, makar i ne bila sebi. Sve da bih zaštitila tvoj mir, hraneći svoj nemir.

[solnero]

Pomisao na susrete koji se jednog dana mogu desiti bacaju me iz kolosjeka. 

[solnero]

Tebi, dobri moj

Dobri moj. Bila sam mala onda kad si me zamolio da ti poklonim zagrljaj i kad si rekao da mi više nećeš doći. Nisam te shvatala ozbiljno, jer kako je, pobogu, moguće - ti da mi ne dođeš kao svakoga dana do tad, pa da me vodiš u šetnju, da mi kupiš moj omiljeni slatkiš i da mi mnogo pričaš. A ja da te držim za ruku, upijam tvoje riječi i smijem se tvojim pošalicama. Uvijek sam ti vjerovala za sve što si rekao. Samo nisam mogla da povjerujem da mi više nećeš doći. A nisi došao.

Često si znao da naglas razmišljaš o tome kako ćemo se sigurno jednog dana radovati mojim uspjesima, diplomama, pričati o prvim ljubavima... I nakon svakog uspjeha pomislim kako bi ti bio ponosan, kako bi vješto sakrivao suze kao onaj jedan jedini put kad si povisio ton na mene, pa me vidio tužnu, razočaranu što sam te naljutila. I kad mi je loše, poželim da mogu da ti ispričam šta me muči. Kad sam tužna, ljuta, ogorčena, poželim da mogu da ti dotrčim i da zajedno pobjegnemo na nekoliko sati, kao onda kada bih bila tužna jer sam skrivila nešto roditeljima.

Poslije tebe, doživjela sam još dosta gubitaka, to je život, ali to koliko mi nedostaje tvoje prisustvo ne može da se mjeri ni sa čim. Tuga što nisi mogao da doživiš sve te neke male ili velike uspjehe, što nisi mogao da dočekaš da odrastem, je neopisiva, baš zato što znam koliko si to želio. Baš zato što znam da drugih ciljeva sem toga nisi imao. Ali evo, budi ponosan. Tvoja mezimica te nije zaboravila i nikad neće. Još pamti tvoj lik jasnije od svih i još nije preboljela onaj posljednji zagrljaj koji se nije desio. Nisam zaboravila ni ono: "Orilo, gorilo, samo mi nju čuvajte." Sada mogu i sama da se čuvam, kao što čuvam i uspomenu na tebe, neizbrisivu. Obećajem, čuvat ću je dok mene ima. I svojoj djeci, tvojim praunucima, pričat ću priču o najboljem, najpravednijem, najveselijem čovjeku na svijetu.

Moja omiljena osobo.

Voli te zauvijek tvoja omiljena osoba.

[solnero]

Završnica

Nečiji ti. Najiskrenija djevojačka ljubavi. Najveća patnjo. Najdraži teretu. Motivacijo i inspiracijo. Evo te, nenajavljen, kucaš na vrata koja već odavno nemaju funkciju kada si ti u pitanju. Već godinama se otvaraju pred tvojom pojavom, a katanci postaju moja najveća noćna mora, ako kojim slučajem pokuca neko drugi. Smjesti se, razgovarat ćemo dugo u noć. Uslužiću te vinom, ja ću ostati na vodi.  Saslušaj me, JOŠ OVAJ PUT. Odakle da krenem? Vidiš... Nekoliko godina unazad, stvorila sam sebi ritual proljetnog čišćenja. Svakoga proljeća volim da izdvojim nekoliko dana u kojima ću se posvetiti bacanju, uništavanju, izbacivanju, prekriživanju. Višak garderobe, kozmetički proizvodi kojima je istekao rok, gomila papira koja nema više svoju svrhu, memorija telefona, društvene mreže, toksični ljudi. Sve nabrojano su segmenti kojima se posvetim svakog puta tokom proljetnog čišćenja. Ipak, postoji ono nešto što vučem za sobom godinama kao teret, ali i spasenje, kao nemir, ali i spokoj. Smiješna je usporedba koju ću navesti, ali naprosto, kao kad za određeni komad odjeće znaš da nema svrhu, da mu više nije mjesto u tvom garderoberu, a nešto ti ne da da ga se riješiš. Eto, tako je i u ovom slučaju. Ali vrijeme je da povučemo paralelu. Pogledaj moja leđa. Vidiš li breme koje godinama čuči na njima, kao kazna za grešku koja i nije moja, kao kazna za djelo koje i nije učinjeno? Ljudi ga često ne primjećuju, ali meni je teško i baš umije da sputava. A tebe nema, svratiš tako ponekad, živiš svoj život dok ovaj moj pored mene prolazi. Prolazi poput brzog voza u koji nikako da se ukrcam, a ovaj put to želim. Nije nam ostalo još mnogo vremena. Priđi bliže, da ti pomilujem lic. Da upamtim svaku crtu koja se pomjerala kad si mi se smijao, da upamtim tamu očiju u koju sam godinama tonula. Daj mi ruk da upamtim njihovu hladnoću koja me grijala jače od plamena. Kaži mi nešto, da upamtim glas koji me liječio. I smij se, hoću pod prstima da osjetim tvoj osmijeh. Da upamtim moju najveću inspiraciju. Nadahnuće koje me milion puta besramno tjeralo da iskrvarim na parče papira, a onda bilo moj elektrošok koji me tjera da živim. Mnogo puta si ispričan. Mnogo puta napisan, i sigurna sam da ćeš još mnogo puta biti. U nekim drugim okolnostima. Prepoznat ćeš se, jednog dana. Svako u životu ima onu jednu ljubav, najveću. Onu jednu glavnu ulogu u filmu koja ostaje glavna, neizbrisiva, jedinstvena i kad je u jednom momentu scenarista ubije. Ti si svoju ulogu odigrao impresivno, mislim da je Oskar tvoj. Zamoliću te, ponesi ga sa sobom, i njega i sve ovo tvoje što čuči na mojim leđima, olakšaj mi moj ukrcavanje, dopusti mi da te pustim. Ne mogu biti dželat ljubavi koja me uzela pod svoje, ali ću je uspavati i tebe pustiti tako da živiš, mirnim snom, a ti ćeš mi obećati da nećeš biti buntovnik. Da nećeš biti agresor na ovo srce koje ti je dovoljno otkucaja posvetilo. Dopusti da okovi koji ga drže zatočenim napokon popucaju, da bude izliječeno od pritiska već pohrđalih lanaca koje si stvorio. Htio si da se uvijek smijem? Daj mi priliku. Okreni se, ponesi sve što progovara tvoje ime, sve pjesme tebi posvećene, sve pošalice koje su moje drugarice osmislile inspirisane nama... Ponesi sve knjige u čijim koricama sam podvlačila citate koji su me podsjećali na nas, ponesi i onu fotografiju... i moju omiljenu crvenu majicu. Ponesi datume iz kalendara koji su mogli biti naši, a postali su datumi moje boli.  A ostavi mi... poneku uspomenu da me sjeća na nekadašnju mene, djevojčicu koja te zavoljela. Ostavi titulu kuma na vjenčanju moje najbolj drugarice, koju si trebao da poneseš. Ostavi mi šansu za sreću. Ostavi mi moju olovku i hartiju poželim li da te napišem još koji put. Poželim li nekog drugog da napišem.  Preklinjem te, kada budeš odlazio, ne stavljaj katance na vrata na koja si ušao... preklinjem te, nemoj više da se vraćaš. Nemoj kroz snove da mi budeš prepreka.  Na kraju, kad budem bila s drugim, kad budem ljubila usne koje nisu tvoje, ja te ne varam. Ona djevojčica koja te zavoljela će ti dovijeka ostati vjerna. Ovoj ženi oprosti. Sve što smo imali. Sve što nikad nismo.  Čuješ li zvuk voza koji dolazi na željezničku stanicu. Izgovaraju moje ime. Ne smijem zakasniti. Proći ću ti prstima kroz kosu i tiho ti obećati da ću pomisliti na tebe ponekad i zahvaliti ti se za ono što sam sad i ono što ću biti. A onda... zbogom.  Budi dobar prema sebi. Laku noć.

[solnero]

Ljuta sam na svaki trag ovog života koji ti je ubio sjaj u očima i oteo iskrenost iz osmijeha.

[solnero]

Jedno na jednoj, drugo na drugoj strani, a tamo gdje je sve počelo još tinja želja. Želja da još jednom tvoji sigurni koraci obaspu prostoriju krijući ogroman teret koji nosiš na leđima. Želja da još jednom moje štikle zakuckaju krijući drhtanje ruku i klecanje koljena. Da još jednom zapalimo vatru pogledima, a da nam osmijesi budu najjače gorivo. Da još jednom udahnem život, da mi budeš ruka spasa ispružena davljeniku kojemu je zadnja želja da još jednom udahne vazduh. Pa tako da i ja tebe udahnem i da te čuvam sakrivenog dok koračam stazama realnosti u kojoj nisi moj saputnik. Da još jednom osjetim tvoj pogled kako mi miluje ramena, tvoj osmijeh koji izaziva buru emocija u meni, dodir koji mi muti razum... tvoju pojavu koja briše sve ostale. Da ispustim krv čija zrnca su riječi, sve ove, godinama skupljane. 

[solnero]

Nikad nisam znala ni mogla prihvatiti da nekim stvarima jednostavno dođe kraj, da vrijeme prolazi i ruga se našoj nemoći, da su neki momenti odletjeli u nepovrat, a da neka vrata treba zatvoriti zauvijek.

[solnero]

Don't overthink. Don't overthink. Fuck.

[solnero]

Pozornica

Završivši predavanje na fakultetu, prošetala je do obližnjeg parka, sjela na klupu i posmatrala ljude koji u predvečerje šetaju, djecu koja se igraju, smiju se i radovala se proljeću, micajući crne uvojke s lica. Koliko se radovala, toliko je i strahovala od datuma koji joj se bliže, od uspomena za koje će se opet praviti da ne postoje i da je ne bole i od pitanja na koje samoj sebi opet neće moći odgovoriti. Strahovala je od pomisli da prvi put proljeće dočekuje na nekom drugom mjestu koje sada naziva dom. Strahovala je od nostalgije koju je osjećala dok su joj nosnice izazivali mirisi koji šapuću proljeće, koji donose gomilu sjećanja na minule dane. Htjela je da zna kako je on. Htjela je da zna zašto se više ne smije na fotografijama. Htjela je da zna zašto se njegovo lice mahnito bora i odaje znake starosti, od koje je još uvijek daleko. Htjela je da zna zašto su mu oči tužne, a pogled potonuo. Htjela je da zna kako je za godinu dana veseo, još uvijek dječački izraz lica poprimio izraz pregažen godinama. Još jednom je udahnula miris proljeća i vratila sliku prošlosti koja joj je natjerala poneku suzu iz očiju.

Nekoliko stotina kilometara dalje, nakon dugog radnog dana, on je stajao ispred ogledala odvezujući leptir mašnu sa košulje, pogledom uprtim u odraz koji više nije mogao da prepozna. Iza leđa mu se prišunjala djevojka u bademantilu, puštene tamne kovrdžave kose i obgrlila ga oko torza. Šaputala mu je stihove nove pjesme koju je toga dana čula na radiju. Blag poljubac i opet prošaputano: "Skuhaću ti kafu."

Kad se istuširao, dočekala ga je na kauču, sa obećanom kafom i poslasticom koju je sama napravila. Njegova glava na njenom krilu, prsti koji mu prolaze kroz kosu i miluju lice naizmjenično, njen glas i zarazni smijeh dok prepričava kako je provela dan...

Gotovo da je promašio ulicu dok je u glavi premotavao film koji mu se, nekako, sam nametnuo. Okrenuo je auto u dvorištu svoga doma i odvezao se u kafić iza ugla, odmah sa vrata naručujući "duplu".

A druga ona... namaknula je zavjesu na prozoru, ispustajući uzdah pun gorčine, te nervozno namještajući plavu kosu koja seže do ramena. Vratila se, zatim, spremanju večere, nadajući se da ovoga puta neće biti ohlađena bačena, kao što se desilo nebrojeno puta do tad.

Toga dana, tri osobe zapitale su se nad usudom. Toga dana, tri osobe su se pitale da li su namjerno ili slučajno zauzeli pogrešnu ulogu u pozorišnom komadu čija izvedba predugo traje, umara, a sklapanje zavjesa se čini tako daleko.

[solnero]

Grlim leševe vlastitih iluzija i zabluda. I ne bih da ih pustim.

[solnero]

Klackalica

Ovih dana sam tu negdje, na životnoj klackalici. Između "pustiti" i "ne pustiti". Nije to samo pustiti osobu zauvijek, to je i pustiti sebe, onakvu, kakvu se najviše volite. Pustiti onog emotivca, sanjara, ono nešto iskreno djetinje u sebi... Sve što je išlo u paketu sa određenom osobom. Sve što je budila samo određena osoba. Klackam se. Bez snage da čvrsto držim stvorene iluzije, bez hrabrosti da ih otjeram od sebe zauvijek, jer... ko bih onda bila ja? Šta bih onda bila ja? Pustiti... ili ne pustiti...

[solnero]

Iz prikrajka

Nakon dugo vremena gledao sam je iz prikrajka. Nisam smogao snage da me pogleda u oči. Bila je drugačija, a opet ista. Uvijala se u ritmu muzike na visokim potpeticama, u crnoj haljini do koljena. Uvojci su joj golicali gola ramena i u momentu sam im pozavidio. Intenzivna šminka je njene oči učinila vizuelno još tamnijima i djelovala je tako... zrelo. Nije izgledala kao ona djevojčica koju ja pamtim. Ona koja je u svakom trenutku imala osmijeh na licu, koja je smijeh širila kao zaraznu bolest. Sad joj je lice imalo ozbiljan izraz, bilo je to lice osobe koja je preživjela mnogo. Znao sam da sam za dobar dio kriv. Zato i nisam prilazio. Nisam htio da joj budim rane, nisam htio da joj sijede u mojoj kosi probude svijest o tome koliko godina je prošlo. Zatim sam vidio sam da joj prilazi muškarac, meni nepoznat. Grle se, a po reakciji njezinih drugarica shvatio sam o čemu, odnosno kome se radi. Pomislih, to je to. Grč namjesto osmijeha mi je prošao licem, ali svim srcem sam htio da je napokon sretna. Po prvi put nisam bio sebičan. I promatrao sam njenu reakciju, nije se nasmijala. Ali je zato gotovo bolnim grčem na licu odreagovala na pjesmu koja je u tom momentu zasvirala - Ničija.

Proklet da sam.