Stvari fale kad ih nemas a ne kupuje se novcem..
I sad bih dala sve ove proklete godine i ove dane.. novce i svijet odraslih za sve one prosle, one stare urezane u svaki dio mog postojanja.
Pa da me tako spakuju u neki avion, za let unazad. Pa da bar jos jednom osjetim onaj topao miris doma, porodice na okupu, sigurne ruke i bezbriznosti. Da bar jos jednom bosim nogama protrcim kroz kucu u zagrljaj svojih roditelja. Da ih gledam kako ispijaju jutarnju kafu i planiraju nas zajednicki dan, a ja se od srece kesim u uglu secije gdje sam kao mala uvijek voljela da sjedim. Kao pravim se da gledam tv, a svako malo pogled je upucen njima. Pogled na sretnu porodicu.. Pa da jos jednom dijelim sobu sa svojim bratom, da se svadjamo oko igrica, tv kanala i da mi se to cini najveci problem u zivotu. Da se smijemo glupim furkama i da mu prosipam neke fazone, jer ja sam starija, ja kao sve znam. Da prozivljavam sve one rijetke zajednicke trenutke, putovanja i vecernja izlezavanja. Kunem se, dala bih sve sto imam za one ljetne veceri ispred kuce u krugu svojih najdrazih.
Na ovaj dan prije sest godina sam izasla iz kuce u kojoj sam odrasla, iz doma..naseg doma, u kojem su ostale sve one velike, najvece uspomene. Oceve suze na pragu, dok sam izlazila zaboraviti necu ni da imam dva zivota. Bole toliko jako, kao da stojim upravo sada pred njima i gledam kako se slivaju niz to blijedo lice. Toliko godina je trebalo da prodje da bih shvatila jacinu bola njegovih suza. Mada se one ruku na srce nikad nece moci porediti s onim maminim..
Ehh sta bih sve dala da sam jos jednom ono malo dijete koje ima svoja dva roditelja pored sebe. Da se popuni ova ogromna praznina u grudima i da osmijeh bude stvaran. Da legnem u krevet mirne glave znajuci da me tu neko cuva i da me jutrom budi ocevo pjevanje kroz kucu dok se sprema na posao a mamin glas “Suti bolan, djeca spavaju”.. Ehh koliko samo ne znamo cijeniti prave trenutke i uzivati u njima. Koliko smo nekad prokleti i zelimo od zivota vise ne znajuci da nam je Bog podario ono najvaznije, slijepi pored ociju..
Hvala vam za sve sto ste ikada uradili za mene, za svaki napor i znoj. Za onaj osjecaj sigurnosti, za neprospavane noci radi mog mirnog sna. Hvala vam sto ste napravili od mene ovo sto danas jesam. Ako nista bar sam iz svega naucila jednu lekciju. Onu najtezu, zivotnu. Ako nista bar sam ojacala i postala hrabra izrazito jaka zena. Gdje god se nalazili ovog trenutka, buducih dana i godina, koliko god daleki bili uvijek ste tu s lijeve strane, u svakoj pori koze i treptaju oka. Vi i brat.
Volim vas najvise na svijetu.
Dž.