Metamorfoza sonate Mora i Vjetra, Leptira i Cvijeta
Ni znanje ni neznanje nije znalo kako i zašto se to desilo.
Ne postoje riječi da se kažu neke emocije, to se govori pogledom… ali i pogled je tada zanijemio. Sledio se, ostao takav. Čak je i vazduh pobjegao. Strah, užas, jad…
Ostala je, eto, neka lutajuća priča koja nije imala kome da se ispriča, a i da se ispriča – ko bi u nju povjerovao.
Nijedna mašta, znači, njih još nije otkrila, taj ritual vječne ljubavi.
Iz zaljubljene magle, što svakom zorom obavija nježne valove koje vjetar naginje prema obalama, oglašavala se, do tada, nepoznata harmonija njihovih ljubavi – mora i vjetra.
Horizonti su bile kao tipke na klaviru što prate njihove dodire, tamo duboko, gdje i samo Sunce počiva, gdje Mjesec čeka svoju priliku da im pokaže put noći, tamo gdje niko nikad nije bio, a oni već žive tu. Vječno. Nebo je dugo mislilo da je to mit, što Svemir ponekad umije nacrtati zvijezdama koje jedva čekaju njihov ples – da će se pojaviti jedna ljubav koja će biti jača i od samog Svemira. Kad je nebo shvatilo istinu koja je već odavno zapisana u vremenu, počelo je od sreće da plače. Ta sreća je natopila more, a vjetar je nanosio na obale. Pročuo se glas vjetra, pročuo se govor mora. Kiša, koju je vjetar od neba spuštao na more, iznjedrila je nove dodire koji su pretvoreni u muziku. Plesali su, svirali su… onako kako samo oni umiju. Vjetar je ponekad naglo, iz ljubavi svojstvene samo njima, namjerno uzburkao more, i nastala bi velika oluja. Obale, hridi, drveće, biljke i životinje su se uplašile, ne znajući da se oni tako ljube. No, ubrzo im je bila jasna ta umjetnost. A ribe u moru su već znale sve to… što je vjetar bio jači, ribe su bile sretnije. Vjetar bi tako na krilima svojim ponio sa sobom valove veoma visoko, samo zato da ih gore zagrljajem rasprši i tako raspršene, dok padaju dole, svaku kap, kap po kap, ljubio i grlio. Obale bi dočekivale njihove uzdisaje što ih morska pjena piše po pijesku, kamenjima i hridima, ostavljajući neizbrisiv trag. Njihova ljubav posjedovala je miris koji je davao životnu energiju svim živim bićima preko i iza obala, održavajući tako cjelokupan život. Morske biljke su plesale. Valovi su plesali, praveći ritual vječne ljubavi. Vjetar je milovao more, a more davalo svemirski ritam, harmoniju i melodiju. Instrument koji može to da uhvati, još nije bio izmišljen. Ptice koje su putovale, jedva su čekale da prođu iznad mora, da osjete so koju more isparava. Svakom zorom, koja još nije probudila jutro, moglo se lukavo naslutiti kako vjetar, koji se prvi probudio, šapuće moru povjetarcem, raznoseći mirise mora da umije drveća. Biljke bi tada lagano prošaptale svoju ljepotu koju leptiri čežnjom nose kao tragove na svojim krilima. Probudio bi se i prvi cvrkut ptica koji nagovještava odveć poznato. Sreća, harmonija, sklad… sve je izgledalo tako nestvarno, ali samo zato da bi samo njima bilo stvarno, jer jedino tako je moglo da bude vječno, i samo njihovo. Umijeli su da prosiju vrijeme tako da su plesali u vremenu koje još nije došlo njima, vrlo jasno odatle su gledali na se' kako s osmijesima dočekuju sebe u tom vremenu. Sa muzikom koju su stvarali, plesom kojim su se budili, putovali su Svemirom i galaksijama. Vjetar je nosio u sebi duh mora, i s tim mirisom osvajao harmonije koje je svirao nebom, posipajući drveće, škakiljajući ih, da bi oni mogli pjevati ljubav što vjetar osjeća prema moru šaljući je u sve moguće horizonte što pogled može i ne može da uhvati.
Međutim…
Onako naivni i dobri, nježni i bezbrižni, nisu znali da svoju sreću ne trebaju dijeliti.
Drevno Zlo je čulo za njihovu ljubav, i svojim galopom od primordijalnog straha i užasa, krenulo da ih iz svoje zlobe i ljubomore uništi.
Vrijeme je izgubilo smisao za koji besmisao nije znao.
Ono što bi trajalo hiljadama godina, u trenu je posijano i izraslo. U užas.
Nekoć more, sada močvara. Obale su nestale. Mulj. Izgubljeno vrijeme. Mit. Sjećanje zaboravljeno, ušlo u legendu zaborava nepismenih predaja. Ni misao, ni riječ. Ništa, a opet nešto. Legenda bez heroja. Mit bez vjere. Ništavilo. Izgubljena svijest. Vakuum.
Uslijedio je potres, nepojmljivi strah među obalama, hridima, valovima… nešto nepoznato ovom svijetu i strano, zapuhalo je, nešto iz onih dimenzija, loših, gladno svega lijepog, i da to isto učini zlim i daleko od svake dobrote. Jeza je vibrirala, komadajući poglede, rasipajući pojmljivo i nepojmljivo u bezdan. Raspuhalo je miris mora, sva proživljena proljeća u njihovim pričama, kao i ona za koja su živjeli… a nisu doživjeli. Svo cvijeće koje je bilo u kosama vjetrovog plesa, u trenutku je uvenulo. Palo na more kao najstrašnija smrt, i tu se osušilo. Ni mirisi nisu ostali, u trenu je sve bilo rastrgano, pojedeno i pljunuto, u kiselini toga što je napalo najljepše more. Drveće, kao i cvijeće koje je radosno raslo, polomljeno, u trenutku istruhlo. Mučno. Mogao se osjetiti miris boli palih stabala i biljaka. Miris koji nije imao, nažalost, riječ da kaže svoju patnju, pretvorio se u smrad, a smrad se širio, ubio sve životinje i životinjice… iz jecaja svih tih bića, iz grča vriskova, nebo se osušilo. Počele su padati kiše iz nepostojećeg neba. Kisele, teške. Pune gnjeva prošlosti toga što se desilo, pune patnje, boli, straha… Smrad se postepeno pretvorio u maglu koja jede vazduh, pretvarajući od njega vrtloge vriskova svih umrlih, eho njihovih molitvi… posipajući s tim sve pore dna mora zašivajući bol koji je počeo da živi kao parazit koji sisa život iz njega.
Tada je sve bilo jasno - užas kojeg se i Svemir i dan danas boji pripovijedati. Morski vjetar osta zarobljen, strgan među neosvojivim nedostižnim planinama. Ukočen, razapet snagom viđenog, nepomično je gledao šta more čini… i tako se mučno raspadao u suzama. Vjetar je plakao, pjesmom dozivao kišu da ga povede ka moru, ali i kiše nije više bilo, jer nije više bilo ni neba. Nebo se, zatim, još jednom osušilo, i palo u more, uzrokujući potres od kojeg se i sam Svemir pomakao. Sve ono što su more i vjetar nekad zajedno gledali u njemu, palo je. Uslijedili su valovi koji su bili veći od bilo kakve sumanute misli koja izjeda srce, veći od svih planina koje su njih dvoje u ime ljubavi osvojili. More se rascijepilo na dva dijela, na milion dijelića, na bezbroj djelića. Svaki od njih dozivao je vjetar, svoj vjetar… uzalud… jer ovo što je puhalo nije bio vjetar, to je bilo nešto nepoznato, nešto što Sunce nikad vidjelo nije. Najstrašnije od svega toga je bilo što je more bilo svjesno šta se dešava oko njega, ali nije znalo zašto se to dešava, odakle to, zašto… Opirući se svemu tome, istrgao je sve svoje koralje na površinu, koralje koji znaju njegovu suštinu… međutim, u trenu, kad su se iznjedrili vani, istog momenta su glasno raskomadani. Iz tih krikova, umro je i zadnji život koji je bio u moru, i oko njega. Iz tih ostataka koralja, njegovih pokušaja da vrati onu nježnost i bezbrižnost koja je nekad čvrsto postojala, samo je bilo još gore. Što je više pokušavalo, iako već u potpunosti skoro nestalo, osušeno, i preobraženo u užas kojeg su se i sami demoni plašili, more je više ubijalo.
Zvijezde kad su to vidjele, taj užas nepojmljiv ovozemaljskim pogledima, uvukle su se u Svemir. Nisu više sijale srećom i podrškom. Otišle su da se ugase, da umru u svemirskoj hladnoći. Uslijedio je mrak, ali i on je izlapio, izlapio iz nekog svog razloga… ostala je od mraka sjena, crnja nego bilo kakav mrak kojeg se dijete može bojati. I Sunce je pobjeglo, nije više umijelo da obasjava njihove puteve, da im daje toplotu podrške. Mjesec se smrvio, iz bola, iz zbunjenosti svega toga što se dešava pred njegovim pogledom, nije mogao izdržati činjenicu da ih više neće pratiti i čuti njihov radosni smijeh, pratiti njihove igre.
More je sve ubilo. Sve ono najljepše, najbezbrižnije… sve priče koje su more i vjetar pričali, igrali, ljubili. Od mora, zatim, evoluirala je neka čudna voda. Ta voda ugušila je more, isparila ga. U tom nepreglednom ništavilu, bez ičega mogućeg da se pogleda, zavladala je tišina koja je šutnjom mogla da rascijepi Svemir. Bog je tada pobjegao, Đavo je tada pobjegao. Ostalo je jedno ništa koje je ipak bilo nešto. Imalo oblik koji ljudski um ne može shvatiti. Blato koje je bilo na dnu obogaćeno truplima riba, biljaka, koralja, kitova, planktona, ptica… odavalo je smrad koji se pretvorio u neki novi vazduh.
Izbio je vulkan iz droba mora. Bijesan, bijesan kao ranjena majka koja brani svoje mladunče među hiljadu bića gladnih mladunčeve krvi. Ono malo mora što je so čuvala kao zadnje zapise ljubavi između mora i vjetra isparilo je u nebo koje više ne postoji… iz tog beznađa i hladnoće šutnje, riječi su prosvirane pogrešno. Sleđene i čvrste kao kristali, padali su na dno mora, uništavajući već uništeno, još više, dotle da od neprepoznatog postane još neprepoznatljivije. Već padajući, vulkan bi ih spržio i prekrio dno mora s njima, spaljujući njegove kraste. Iz toga pepela, iz te gnusne magle, gdje se ništa više ne vidi, guste kao paučina, letjeli su zli duhovi pjevajući sumanute stihove… stihovi su bili misli i osjećaji koji su se zasadili u pokrete izgubljenog vjetra. Preobratilo ga… i vjetar je, u već svojoj smrti, umro još jednom. Ni ljubavni vihor više, ni donositelj sreće. Ništa, ni ustajali vazduh. Iz mora koje je isijavalo dubinski mir, spokoj, povjerenje, sreću, ljubav, radost, utočište, prijateljstvo… isijavalo je nepovjerenje, odbojnost, gadost, mržnju, nepoštenje, prezir…
Nekoć more, sada močvara. Mulj. Izgubljeno vrijeme. Mit. Sjećanje zaboravljeno, ušlo u legendu zaborava nepismenih predaja. Ni misao, ni riječ. Ništa, a opet nešto. Legenda bez heroja. Mit bez vjere. Ništavilo. Izgubljena svijest. Vakuum.
Prošli su vijekovi, prošli mileniji, prošao spomen vremena, prošle sve nade i snovi… i kad je prošlo opet i to sve što je prošlo, jednog sumornog jutra dok su se oblaci ukiseljavali iznad močvare, zabijajući svoje sluzi kao neke stubove oko nje, kao neki lažni zagrljaj koji podsjeća na onaj pravi, pojavio se leptir. Da, leptir. Zalutao je. Izgubljen, uplašen.
Vidio je močvaru. Živu. Užas koji diše. Mjesto koje je pobjeglo od sebe samog a istovremeno iznova trči odakle je pobjeglo da sebe ne bi vidjelo, i tim takvim drhtajima odaje ritam koji plaši svako srce.
Vidio je biljke koje su imale metamorfoza onoliko koliko on udisaja i izdisaja. Izgledale su čudno. Te biljke jele su meso i kosti zalutalih ratnika. Vidio je životinje koje niti lete niti hodaju, niti stoje niti se kreću. Nisu imale glavu, udove, ni tijelo. Vidio je insekte koji su se hranili bolom, strahom, i svom ostalom hrđom što čovjeka, koji odavno već ne postoji, mori i izjeda. Isisavali su vazduh, pravili od njega brloge svoje. Vladali su močvarom.
Pokušao je pobjeći, ali je već bio zagrljen močvarom, tom nepreglednom živom smrti za koje njegove oči nisu imali pogled, jer kako ono bijaše – ni horizonti tu nisu više postojali.
Ko je tu zalutao, nije se vratio. Ko je tu zalutao, ni ime od njega nije ostalo. Bića iz močvare jele su i riječi, sve. Apsolutno sve.
Leptiru, da li iz njegove halucinacije zbog straha ili je zbilja tako bilo, pred očima pojavi se jedna planina na kojoj je obitavao zeleni majmun.
Zeleni majmun sjedio je na vrhu planine. Sam. Oko njega ništa. Samo on i planina.
Leptir pojuri prema njemu… i prije nego je uspio išta da pita, zeleni majmun ga preduhitri svojim staloženim glasom koji je isijavao mudrost:
''Ti se ne sjećaš odakle si krenuo i nemaš pojma kako si dospio ovdje.''
U trenutku dok se leptir premišlja i zbilja shvati da ne zna odakle je krenuo, zapravo, da se ne sjeća ničega prije močvare, zeleni majmun ga opet preduhitri:
''Ti ne znaš ni ko si''
Zavlada neugodna šutnja koju leptir prekinu zbunjenim odgovorom:
''Ja sam… leptir''
Zeleni majmun, znajući ono što dobri leptir ne zna, kaže mu da priđe bliže:
''Priđi… itekako si s razlogom ovdje. Ma ne boj se… Ispričat ću ti jednu priču, i sve će ti biti jasno. Prije toga, da se predstavim; ja sam Zeleni Majmun, čuvar ovoga mjesta.
Očekivao sam te, očekivao još kad je vrijeme, moja mlađa sestra bila još mlada. Nisi ti leptir, ti si nešto mnogo više. Ovo sve što vidiš dole, ovu živu smrt u užasu koja diše, nekoć je bilo najljepše more koju nijedna mašta nije mogla da dokuči.
I ti nisi stvaran, ti si plod mašte mora i vjetra. Stvoren si u ljubavi, u njihovim srcima, zato si živ, zato te samo ja vidim. More i vjetar su mrtvi, ali njihova nada, a to si ti, koju su pustili da leti vremenom, opstala je bez njih, upravo zato jer ona živi sama i bez njih, samoživa je, i nema veze s njima.
Ti si, ti si njihovo nerođeno dijete.
Kako od takvog mora da nastade ovakva močvara, sigurno se pitaš…
Moja majka, Majka Priroda, dopustila je da se to desi. Iz ljubavi prema njima, dala im je najgoru patnju ekvivalentnu njihovoj bezgraničnoj ljubavi, da spoznaju sami sebe, da spoznaju i dokažu svoju ljubav u koju su se kleli… i iz tog razloga morali su proći ovaj test da dokažu tu svoju ljubav.
Moja mlađa sestra im je pokušala pomoći, ali ono što ih je napalo, pojelo je njihovu budućnost, sadašnjost učinila takvom kakvom je, a prošlost obezvrijedila i učinila je ružnom… tako da su, umjesto svoga razumijevanja kojeg su trebali održati, poslušali date im otrove.
Nisu uspjeli da vide širu sliku svega… naravno, šok je bio prevelik za njihovu nježnost.
Ali duh mora je živ, duh vjetra je živ, ali oni nemaju pojam o tome ko su i šta su bili. Žive u amneziji, kao svako obično more i vjetar što živi. Njihovih moći više nema, jer nema njih… tako da njihov duh više nije onaj duh, nego obični, kao svaki, kao svako more i vjetar kojeg vidiš. Zbog toga što im se desilo, njihova transformacija je bila takva. To se desi kad ljubav bude ubijena, i bez razumijevanja potrebnog, sahranjena. Nema je više. Počinje neki život, običan, koji se ne sjeća svoje biti. Ali ljubav nema veze s njima, ona je tu bez njih, živi bez njih između njih. To je energija, neuništiva je. Zato ti i pričam o njoj, dok njih nema… vidiš.
Ona ne umire, ona se transformiše.
Kao i ti… ti si ljubav... njihova itekako opipljiva mašta. Ti si postao leptir samo zato što je gusjenica imala hrabrosti da se transformiše… da osjeti neizrecivu bol promjene, vjerujući u sebe i ne gubeći nadu. I tako, od nekog sasvim drugog insekta, postade sasvim drugi - radosni leptir. Bezbrižan i nježan.
Ova močvara u svojoj esenciji nije močvara, ona je i dalje more. Duh vjetra, koji se zadovoljio jezercem iza onih tamo planina, i dalje je onaj vjetar. Mrtvi, ali su i dalje živi... i takav život, ta iluzija može trajati dok i ne umru zbilja, jer im je ona sada stvarnost.
Njihova ljubav ipak nije bila ljubav nego puka zaljubljenost. Nedovoljno jaka da spozna prepreke koje život nosi, nedovoljno zrela da shvati da ljubav sve pobjeđuje, nedovoljno jasna da pobijedi učinjeno im zlo, nedovoljno hrabra da krene dalje nakon toga.
Um im je savladao srce, nije mu dao da prozbori… i tako su izgubili svoje riječi, i na silu se otrgli jedno od drugog, bez osmijeha.''
Leptiru, dok je slušao, promijenile su se boje na krilima, dobio je neke nove šare. Njegovo tijelo je postalo drugačije, njegov glas drugačiji… Zeleni Majmun primijeti to, i kaže:
''Kucnuo je čas, nema više vremena da nastavljam priču… sve ćeš već znati kad poletiš, osjetit češ.
Sad je vrijeme da poletiš iznad močvare, kucnuo je čas.
Idi, leti… u letu ćeš postati ono što zapravo jesi. Svojim plesom krila probudi more i vjetar, osvijesti ih. Neka tvoja krila pjevaju njihovu pjesmu koja je sad jača nego ikad. Svojim glasom ih podsjeti ko su bili, oslobodi ih datih im okova. Daj im potreban osmijeh, zagrljaj i riječ. Idi, leti… svojom pojavom ćeš odagnati ovaj užas i učiniti da opet sve bude kao prije, ova iluzija će u trenu nestati. Sve je u tvojoj moći, a moć imaš… idi, leti, pleši, pjevaj… prepoznat će te, jer više nisi leptir. Sada si vila.
Ćoralić Husnija - https://youtu.be/ho28BsqI0X4