Gorgeous chaos

maybe some women aren't meant to be tamed

[deevojcica]

[deevojcica]

N a t u r e 💧

[deevojcica]

All my scars scream your name...

[lux-ferre]

∞

[chanel-dope]

[blagi-nemir-deactivated20210426]

e tako

[blackkmoonlight]

Znate šta je najčudnija stvar od svega,

što sam ja u najvećem haosu

osećala svoj najveći mir.

—

[oljae]

[teski-grafiti]

[teski-grafiti]

[teski-grafiti]

[maxst34]

[bopeep]

i love girls who are "high maintenance" like yes please continue to have standards for how you treat urself and expect to be treated

[deevojcica]

Ne razumijes i tesko da ces ikada to moci. Kako je ustajati ujutro sa nadom da si me se sjetio i napisao, tek tako, kao nekad, poneku rijec. Cisto da me podsjetis da je novi dan svanuo. Da jos uvijek postojis. Da jos uvijek disem. Ne razumijes. Koliko je bilo tesko preci sa caja na gorku kafu, samo da gorcina u meni ne bude sama. Koliko je jutarnja cigareta postala ritual sjecanja na tebe, iako nikada nisam zeljela da je primaknem usnama. Ne razumijes. Koliko je tesko nakaniti se da idem u onaj isti, bucni i krvolocni svijet kojeg prije nisam primjecivala jer si ti bio centar istog. Koliko je tesko ici na sva mjesta koja me vezu za nas, pored sebe gledajuci strance i u njihovim likovima zamisljati tebe. Ne znas koliko obicnih malih momenata mastom pretvorim u one koje smo mi propustili. I gubeci vrijeme smisljajuci opravdanja zasto mi i nije bas dobar dan, u sebi param svaki djelic koji je ostao citav. Suteci. Znajuci da za ono sto me boli ne postoji izgovor, samo ime. Ne znas koliko su jaki trnci koji prolaze kroz mene nakon toliko vremena pri samom spomenu tvog imena, nekog starog poznanika, koji me eto previse dobro poznaje da zna da si tu. Iako nisi. Iako si tu samo ponekad. Kad te ostave sve male tajne curice u kojima uzivas i ides dalje. Samo onda kad se sjetis koliko te boli sto umires u zelji bas da imas tu jednu. Mene jednu. Koja ceka. Dodjes pa me sjetis da postoje jos uvijek dijelovi mene koji jos mogu da pripadaju, ali se otimaju. Dodjes i odes. U mraku svaki put cujem skripu tockova koji odlaze iz moje avlije. Idu opet u svoj svijet i ne nagovjestavaju povratak. Ali uvijek ostaje neko ko ce da ceka. A koga vec nekog ko odluci da ode. Sve sto ode, jednom se vrati. Makar i veceras, u snu, kada sve sto treba da se desi samo nadje svoj put. Mozda i ugledam tu bijelu odoru i tvoj osmijeh kad ugledas plod naseg lutanja godinama. Do tada… Laku noc, buljave oci. Ne moras da me se ujutro sjetis. Znam, posao, obaveze… Manjak volje. Ipak je nedjelja. Dozivat cu te u snu da tvoja dusa meni predana napravi opet onaj magicni trik i zaledi osmijeh na licu bar do svitanja…

(via deevojcica)

[deevojcica]

Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. 

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. 

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav... A nista ja nisam poklonio tebi, već sebi.

Meša Selimović

[deevojcica]

[deevojcica]

Priviješ me u naručje i zaboravim šta me boli. Oluje, mećave, vrtlozi i hiljadu komadića od onoga što je ostalo u meni, osluškuje samo kako i koliko duboko dišeš.

Po žili kucavici mjerim lakoću svog postojanja u svijetu u kojem samo ti postojiš. Moj let, moj pad, moj jedini oslonac.

Slušam kako u onom ponosnom biću kuca mali satić, koji je svojim kuckanjem najavio početak moje vjere da postoji kutak sreće koji su mi krili, a sada se u njega skrivam.

Lakoćo postojanja, posvećujem ti svoje najljepše olupine i sasušene latice ovog odavno uvenulog cvijeta.

Smislu ustajanja i ove zore, hvala ti za sekunde mira koje daješ punim rukama,

u svojim rukama.