Elvedin Ha

Mnoge ljude nisam uspio sačuvati u životu, pa sam ih morao čuvati u riječima i redovima. Što znači, ja ne pišem jer to želim, nego, ja pišem jer moram da živim... |

[elvedinha]

Otišli su, svako na svoju stranu ovaj put zauvijek. Zar zauvijek ne zvuči toliko goropadno? Strašno? Otišli su, možda je bolje kazati, svako na svoju stranu, ne žureći i stvarajući uspomene na zadnje momente, da ostanu za lijepo sjećanje. Lijepo sjećanje koje se bori sa amnezijom vremena koja ga pokušava nagristi.

U tišini, kao da nikada ništa nije ni postojalo, završila se ustvari nikad započeta priča.

[elvedinha]

I nakon toliko godina... Je li sve isto?

[elvedinha]

Spajajući mnoge faktore nastalo je prokletstvo u obliku sjećanja, koje se hrani uspomenama i tako živi. Najgore od svega jest što ono dira i priziva lijepe uspomene koje ponekad bace u ponor iz kojeg se teško izlazi.

E.H.

[elvedinha]

Možda preživim, negdje u dubini tvoje glave... Možda preživim u sjećanju...

[elvedinha]

Pitam se, ponekad: Da li cvjetaš, sad, u ovo vrijeme, kada priroda se budi?!

[elvedinha]

Ona je mnogo maštala, a ja sam izazvao prokletstvo onog dana kada sam sva ta maštanja prekinuo. Prokletstvo koje me u stopu prati, gdje god krenuo.

E.H

[elvedinha]

I ponekad, još uvijek, nakon toliko vremena, s proljeća, stigne me sjećanje, na dane kada univerzum je imao, drugačije obrise.

E.H.

[elvedinha]

“After all this time? - Always!”

[elvedinha]

Sve ono za čim žudimo postala je filozofija ispoljena na mnogo drugih, različitih načina, mogu slobodno kazati i svojevrsnih jezika. Možda na prvu ne čujemo krikove, ali zar tišina ne para uši najviše? Filozofija i umjeće iskazivanja, a ujedno prikrivanja svega onog što nam godi ili nas boli, postala je opća stvar, gdje smo, svak ponaosob, filozofi. Mi više ne živimo da bismo živjeli, već živimo jer moramo. Takvo je pravilo. I to je valjda filozofija življenja, odnosno horor kojeg nismo svjesni u djetinjstvu.

E.H.

[elvedinha]

Nije sve onako, kako izgleda na slikama…

[elvedinha]

Ja ne znam gdje te život smjestio Na koji kutak ove planete, Ni pod koje nebo te odnio. I palo je već nekoliko snjegova, Od onda, kada smo postali dva svijeta, A život teče. Rekli bi, sasvim normalno.

[elvedinha]

Još jedna godina prolazi i ostaje iz nas. Mnogo je onog što bih htio zaboraviti, ali “neke slike nikad ne umiru”…

[elvedinha]

Ponekad se osvrnem, tražeći te u sivilu svojih misli. Možda nisam više “akrobata” koji tako lahko izaziva osmijeh na tvome licu, pripisat ću to godinama kojih se nakuplja, a ti si, čini mi se, još uvijek djevojčica, koja priželjkuje (i zaslužuje) svu ljubav ovog svijeta…

E.H.

[elvedinha]

Još uvijek Jabuka svira svoje hitove; još uvijek živiš među svim tim stihovima, rek’o bi da su sada postali hotelske sobe i tvoje novo imaginarno postojanje u mojoj glavi; još uvijek hotel je udaljen nekoliko miliona sekundi hoda i jedan cijeli život. Još uvijek i zauvijek.

[elvedinha]

Novembar je i već je hladno. Vjerovatno kao i svaki osjećaj koji se javlja kada se sjetiš mene. Novembar je i snijeg miriše u zraku.

[elvedinha]

Samo hrabri ostvaruju sne, Pisalo je na naslovnoj strani neke novine, Što sam krajičkom oka spazio, Na izlogu čaršijske trafike.

Ma pusti bolan to, stari je fol Da hrabi odavno već pod zemljom se nalaze, A mi smo ostali i svi naši nemiri, Za vremena koja dolaze.

I ona prošeta, s ružom u rukama, Da prkosi svim đavlima, što su se nadvili, nad imenom ljubavi, I nekom drugom je odveli.

Ma pusti bolan to, stari je fol, Da samo hrabi ostvaruju sne, I ona prošeta, s ružom u rukama, Da prkosi svim nemirima.

[elvedinha]

IZ DNEVNIKA ZAPISA ZA SJEĆANJE: Neke slike nikada ne umiru

Možda nekome dosadi čitanje, ali meni je ponekad lakše kada pišem. Posebno u kasne sate, kada je vani vrijeme teško, kišovito i jesenje.

Albumi ponekad mnogo život vrate i zaustave ga na trenutak. Naiđoh na sliku, babo leži pored mene, a ja u tom trenutku ne znam ni ko je on niti šta predstavlja u mome životu. Dijete sam. I odmah film ide 26 godina unaprijed, kada sam ležao pored babe, a on nije znao mene. Često bi me zagrlio i u oku bih mu vidio suzu, pomislim da mu je teško bilo gledati, osjećati, a u isto vrijeme ne poznavati nekog ko te zove “babo”.

Često mi naumpadnu i njegove riječi i priča kako je mlad osto bez oca. Vjerovatno je s tim htio dati zavjet da ono što je on prolazio, mi nećemo prolaziti dok god on može da radi. Sada, kasno, shvatam neke njegove nagle odluke, pogrešne korake, koje je kroz taj zavjet radio.

I sad kada je prošlo dva mjeseca od njegovog preseljenja, nekako, vremenom, naviru emocije i žaljenje za mnogim stvarima koje su prošle, mogle se desiti, ali eto nisu. Još uvijek, ponekad, uhvatim se kako tiho otvaram vrata po kući i tiho, koliko god mogu, hodam, da ga ne probudim, jer mu je lakše kada spava, a onda se sjetim da više to ne trebam raditi - navika.

I još uvijek, koliko će vremena proći - ne znam, u meni živi dječak, koji čeka babu iz Hrvatske da dođe, nakon mjesec dana. Pregledavam slike i vidim ga ispred sebe, čujem njegov glas onako čisto, kako mi priča kao nekome baš, baš odraslom, šta sve moramo i onda album dođe do kraja. Vratim se u realnost, gledam njegove stvari, čekaju njega da se pakuje, kao nekad, kada treba na put. Teško je bilo njegovo svako pakovanje, razabiranje robe i onaj teški zvuk rajfešlusa torbe dok se zatvara, a koji označava da je sve spremljeno i ostaje samo još da malo sjedne, nagleda nas se…

Sada njegove stvari razabirem, želeći ostaviti sebi nešto za sjećanje, iako ih je tisuće u glavi. I tu negdje završi se priča, misao i nastaje samo težak uzdisaj.

A albumi služe za sjećanja. Slike u njima često izazivaju različite emocije, prebacuju nas u neki paralelni univerzum gdje postoji sve onako kako bismo željeli da je u našem životu