U prostoru Galerije Otok u Lazaretima, gdje se slojevi vremena i tišine talože u zidovima, slikarstvo Lene Kramarić otvara novi unutarnji pejzaž – krhak i razlomljen, ali uporan u sabiranju vlastite logike osjećaja i sjećanja.
Sanjarski, introspektivan izričaj u Crvenom se ciklusu nastavlja prepoznavati kao karakterističan za Lenino slikarstvo. Elegantni crtež u kombinaciji s ponegdje jarkom, a ponegdje nježnijom paletom boja kontinuirano zajednički stvaraju površine platna koje se otkrivaju kroz brojne slojeve.
Lenin strah od crvene boje prelazi u opsesiju tim moćnim sredstvom koje postaje polazište za promišljanje i autorefleksiju. Crvena se u ovim radovima pojavljuje kao stanje, kao impuls koji izranja iz podsvjesnog i prelijeva se preko površine slike. Ona je indikator raspoloženja, autoterapijski čin, ali i prostor nelagode. U prizorima crvenog neba i mora kroz koje prolazi figura, dok mjesec pulsira u oštrom žutom kontrastu, boja postaje toliko opipljiva da istovremeno konkurira kao novi lik na platnu.
Za Kramarić, slika nije samo plošni prizor nego je i materija. Struktura, tekstura, ogrebotine, oštećenja – sve ono što “narušava” površinu – kod Lene je istovremeno i gradi. Slojevi, uključujući fragilne tragove salvete, ostaju vidljivi, kao da umjetnica odbija sakriti proces svog rada. Dapače, ona inzistira na tome da prikaže ranjivosti materijala koji se talože jedan na drugoga. Površina slike tako postaje mjesto memorije, gdje se svaki zahvat bilježi kao trag postojanja.
Tijelo se u tim prostorima pojavljuje kao nositelj napetosti. Balerina opuštena preko štange, iscrpljena, gotovo pred raspadom, nosi u sebi težinu ponavljanja i discipline. Crni snijeg, uzorci koji se sudaraju, fragmenti koji izmiču stabilnosti — sve sugerira umor koji nije samo fizički, nego i egzistencijalni. Drugdje, figura bez glave sprema se na skok, okružena tijelima koja padaju ili lebde, ovisno o pogledu promatrača. Granica između uzleta i pada ostaje neodređena, kao i identitet same figure.
U jednom od radova glavni motiv je motiv veša koji opsjeda umjetnicu kroz svakodnevni život ali i kao slikarski motiv. Iza obješenih tkanina izranjaju oblici, slutnje, fragmenti nečega što ostaje skriveno. Ono što je izloženo ujedno je i zaklonjeno; ono što je vidljivo, tek je naznaka.
Naslovi slika dodatno uvlače promatrača u ovaj svijet. Oni nisu objašnjenje, već poziv na sudjelovanje. Dvije slike nazvane „Ljeto u Dubrovniku“ otvaraju pukotinu između očekivanog i zamišljenog: umjesto prizora turističke vreve, pred nama su projekcije bijega. Ljeto ovdje nije sezona gužve i obaveza, već san o planinama, o osami i slobodi — o prostoru izvan zadatih ritmova.
Slikarstvo Leni Kramarić ne nudi razrješenja. Ono se kreće između svjesnog i nesvjesnog, između potrebe za formom i njezina stalnog uslojavanja. U tom prostoru napetosti nastaje slika — kao trag procesa, kao zapis stanja, kao pokušaj da se ono neizrecivo ipak zadrži na površini. U konačnici, slikarski svemir Lene Kramarić funkcionira poput otvorenog teksta: promatrač ga ne čita linearno, nego ga nastanjuje, vraća mu se i u njemu prepoznaje vlastite lomove i uzdizanja.
dailybridgerton
titsay
gummygunk
yousharknotpass
prguitarman
areudirty
snowghoul
romaincrisis