Crnina je bila gusta, mrka poput crnila moćne vladarice oceanskih veličina ispuštenog kada se i ta gigantska hoba našla u škripcu od neke još opasnije nemani, a ispod oceana, duboko, duboko, iz same užarene srži Zemlje krenuo je nenadani grohot, geografski ogroman, te rovao svoj put preko mračnih morskih dna, hobotičine tinte i zauljenog spoja morske površine i noćnih nebesa Morfejgrada ravno u podsvijest stanovnika Zagreba. Uragan buke bio je premoćan, kroz jastuk uho je registriralo kako sama Zemlja škrguće zubima. Prepukla je napola, raspadala se na korak od svakog tko se probudio i prije nego je uspio izbaciti noge iz posteljine mogao je biti siguran da će upasti u beskonačno duboku rupetinu. Tlo, donedavno mirno i vodoravno, ljuljalo se i induciralo usnulu paniku. Prvo virus, a sada ovo - zbogom okrutni svijete, sudbina je odlučila da je ovdje vrijeme za naš zajednički kraj.
Bile su potrebne dvije-tri pljuske trenutka da logika preuzme riječ: Čini se da smo živi, ali desio se zemljotres. To što smo već bili pogođeni jednom globalnom krizom nije nas stavljalo u privilegiran položaj pred majčicom Zemljom da nas ne razdrma i jednom lokalnom. Ona je imala svoje načine djelovanja nepojmljive malom čovječuljku koji se nastanio na njoj i, na kraju krajeva, vodila je glavnu riječ.
Šok je vani pokrenuo karavanu koja je davala petama vjetra pred novim mogućim naletima energije, izbjegavajući i najmanju šansu da izgube svoje voljene, dok su drugi, nemajući kamo otići, čekali na hladnom zraku da vide što će se desiti, a oko glava im se na drugi dan proljeća vijorio sitan snijeg koji se nije ni za što lijepio, niti je ikako drugačije davao na znanje svoju prisutnost osim vizualno, kao da s nama dijeli trenutak, a u isto vrijeme i ne baš, nalazeći se s druge strane dvosmjernog ekrana.
Snijeg je prestao, a fotografije iz grada već su se urezale u svijest na putu od kreveta do trotoara, vrteći se u lancu poruka tako da su se vjerojatno vratile onoj osobi koja ih je prva poslala. Otpali vrh dugoobnavljane Katedrale bio je samo vrh sante leda onoga što se desilo po gradu. Zgrade diljem epicentra života Zagreba velikom su se srećom urušile po pustim ulicama grada, njihov sastav rasut po podu kao dokaz o mogućim dimenzijama tragedije svima na vidjelo. Potres je nažalost, osim zgrada ozlijedio i 17 osoba od kojih je jedna mlada djevojka dok ovom pišem, u bolnici u kritičnom stanju.
Zagrepčani su u kriznim trenucima ipak brzo reagirali. Vatrogasci, hitna pomoć, vojska, policija, civilna zaštita, BBB-ovci i ostali civili izašli su na ulice da pomognu i saniraju štetu koliko se ona sanirati da pod uvjetima jednog dana virusne pandemije. Još da ta mlada djevojka preživi i poživi pa da svi zajedno s njenim roditeljima odahnemo. Možemo samo biti sretni da je neka nama neshvatljiva veličina slučaja odigrala svoju ulogu pa nismo doživjeli još nekoliko desetina Richtera koji bi sigurno donijeli puno, puno više razaranja.
Snaga potresa mogla se usporediti samo s onim koji se desio prije 140 godina i uništio veliku većinu grada. Sada se vratio i pokušao to učiniti ponovno, oštetivši preko 500 stambenih objekata, izvana i iznutra. Ironično, radi se većinom o zgradama koje su podigle na mjestu onih koje su propale u prvoj tragediji. Velika je većina zgrada izgledala kao da je ostavljena u prvotnom stanju, pod pokroviteljstvom lokalne vlasti, neposredno nam prenoseći duh onog doba, a da bi se na njima ustanovilo što će biti razornije - vrijeme ili potres. Izgleda da je potres pobijedio.
Većina onog rasutog tereta koji se nalazio na ulicama grada Zagreba, a koji je i bez premetanja tektonskih ploča visio nad glavama prolaznika implicitno ukazuje na nemar i manjak ljubavi u održavanju grada jer odgovornost nije i ne smije biti isključivo na vlasnicima zgrada da mare oko njihova izgleda - to u krajnjem slučaju nekad ispadne i loše. Na gradskoj je vlasti da usmjerava i pripomaže u njihovom vanjskom uređenju. Taj će nemar još i više bosti u oči kada se sjetimo veličine duga nakupljenog tijekom godina, nakalemljenog na leđa trenutnih i budućih stanovnika, dok pred očima imamo reljefe ciglene fasade koja se trebala skrivati pod slojem žbuke što bi tu i tamo smanjilo štetu. Pritom nisam toliko naivan da mislim da su se lomovi mogli izbjeći pod ovakvim uvjetima, to nikako, ali se tu i tamo mogla izbjeći rupetina u zidu da je grad ikako pripomogao, potaknuo i omogućio renovaciju.
Da su stanovnici centra milijarderi shvatio bih da se ne bave fasadama - rušili bi zgrade i gradili nove. U kontekstu u kojem živimo zavrti mi se u glavi dok ponirem niz spiralu - ovaj sustav divljezapadnog kapitalizma prisiljava da sami izdvajamo novac kojeg nemamo, a da bi renovirali zgrade i osigurali ih od potresa, usput odvajajući novac za grad koji bi taj novac trebao barem djelomično vraćati u projekte poput renoviranja fasada ili u krizni fond za nedajbože mogući potres. Ipak, prečesto vidimo da su ta odvajanja samo portal u mutne poslove podmukle, promukle i oronule suite koja se bavi isključivo, kroz cijeli niz godina što im se dopušta da vladaju, vlastitim interesima.
Stara priča, ali potpuno nova situacija. Mnogo je zgrada probušeno, ostalo bez krova ili im je poljuljana statika i neće biti nastanjive dok se ne sanira šteta, a pitanje je koliko sadašnjih stanara ima te iznose. Pitam se što će biti s tim zgradama? Ako će se renovirati tko će nadgledati renovacije? Hoće li te renovacije odražavati povijest u kojoj je nekada sudjelovao Zagreb? Hoće li stanove po nižoj cijeni pokupovati neki bogataši i tako dobiti vrijedne lokacije? Hoćemo li svjedočiti novim estetskim zahvatima na vizuri našeg grada? Hoće li nakaradna preuređenja ili novogradnje odražavati dugogodišnju povijest jedne provincijalne prčije? Nemam pojma, ali znam da sam danas vidio Zagrepčane koji izlaze i saniraju štetu koju im je pričinila jedna relativno kratkotrajna prirodna nepogoda. Bilo bi vrijeme da svim demokratskim alatima počnemo budno sanirati štete koje nam svakodnevno pričinjavaju i one dugotrajne društvene nepogode.
