𝓥𝓸𝓵𝓲𝓶 - 𝓹𝓸𝓼𝓽𝓸𝓳𝓲𝓶...

[prava-ja]

A ja... ja radije biram mir u samoći nego nemir u dvoje...

[prava-ja]

Poručio si mi ne brini, a ja od brige umirem ..

[prava-ja]

Znaj da bio si dio moga svemira, neprocitani stih na papiru, da bio si puno više od toga što si sada....

[prava-ja]

Uz tebe disati je moja posljednja i prva želja.

[prava-ja]

Kada prve, nježne kapi kiše počnu plesati po prozorskom staklu, to nije samo najava promjene vremena. Za mene, to je tihi šapat, nježan podsjetnik na tebe i na dubinu ljubavi koju nosim u srcu. Svaka kapljica koja se otkotrlja niz staklo, kao da nosi djelić moje duše, djelić moje neizmjerno velike ljubavi prema tebi. Taj poseban miris zemlje koji se podiže s prvim kapima kiše – to je miris naših zajedničkih trenutaka, miris uspomena koje smo stvorili. U tom mirisu prepoznajem tebe, tvoju toplinu, tvoju nježnost. Kao da se cijeli svijet oko mene smiruje, a fokus se sužava samo na tebe, na osjećaj tvoje neizmjerno važne prisutnosti. Zvuk kiše koja pada, taj umirujući ritam, podsjeća me na sklad koji osjećam kada sam s tobom. Kao da sve ima svoje mjesto, svoj tok, a to mjesto je pored tebe. Želim da taj osjećaj mira i sigurnosti koji mi pružaš, osjetiš i ti, da znaš koliko te volim i cijenim. Kada kiša postane jača, taj osjećaj ljubavi samo se produbljuje. Kao da se nebo otvara i dijeli s nama svoju snagu, a ja tu snagu prepoznajem u tebi. U tvojoj postojanosti, u tvojoj podršci, u načinu na koji me uvijek činiš jačom. Svaka kap koja udari o tlo kao da govori: "Volim te!“  Prve kapi kiše su za mene podsjetnik na snagu naše ljubavi. Da je ona poput kiše – osvježavajuća, životvorna i neprestana. Želim da ta ljubav bude poput kiše koja nikada ne prestaje padati, koja uvijek pronalazi put do tvog srca. Dakle, kada sljedeći put počne padati kiša, ne gledaj je samo kao vodu s neba. Poslušaj njen šapat, osjeti njen dodir, i znaj da je to moj šapat ljubavi prema tebi. Jer, u svakoj kapljici kiše, skriva se dio moje duše, moja vječna ljubav prema tebi.

[prava-ja]

Od malih nogu, dok sam još uvijek sjedila na prozorskoj dasci i zurila u noćno nebo, Mjesec je bio više od samo svjetlećeg tijela iznad mene. Bio je to tihi svjedok mojih najdubljih želja, neizgovorenih čežnji i neobuzdane mašte. Njegova srebrnasta svjetlost, koja je obasjavala moju sobu i bacala tajanstvene sjene, uvijek je u meni budila osjećaj čuđenja i neopisivu želju – želju da ga dotaknem, da stanem na njegovu prašnjavu površinu i da iz prve ruke doživim ono što sam godinama promatrala iz daljine. Ta želja nije samo prolazna dječja fantazija. S godinama je postala duboko usađeni dio mog bića, gorivo koje pokreće moje snove i inspiracija koja me vodi kroz život. Dok gledam Mjesec, vidim ne samo stijenu u svemiru, već i platno na kojem su ispisane sve mogućnosti, sve neistražene ljepote i sva čuda koja svijet – pa i svemir – nudi. Osjećam neku vrstu kozmičke povezanosti s njim, kao da je dio mene, a ja dio njega, samo razdvojeni golemom prazninom. Zamislite samo trenutak: stajati na Mjesecu, pod vedrim, crnim nebom ispunjenim zvijezdama koje sjaje jače nego ikad. Vidjeti Zemlju kako se polako okreće ispod, plavi dragulj u beskrajnom svemiru. Osjetiti tu neopisivu tišinu, tu apsolutnu odsutnost buke i  galame svakodnevnog života. To bi bio trenutak potpunog mira, trenutak kada bi se sve brige i problemi svijeta činili tako maleni, tako nevažni. Bio bi to susret s vječnošću, s nečim što je postojalo davno prije nas i što će postojati dugo nakon što nas ne bude. Moja želja za odlaskom na Mjesec nije samo želja za avanturom ili za ispunjenjem nekog osobnog cilja. To je želja za propitivanjem granica, za pomicanjem vlastitih mogućnosti, za doživljajem nečega što je izvan dosega većine. To je želja da se osjećam kao dio nečeg većeg, kao mali dio velike kozmičke priče. Kao neki mali zupčanik na osnovu kojeg funkcionira sat. Svaki put kad pogledam gore, osjećam poziv, tihi šapat koji me podsjeća da svijet, pa i svemir, nudi nevjerojatne mogućnosti onima koji su dovoljno hrabri da sanjaju i da teže ostvarenju tih snova. Iako znam da je put do Mjeseca dug i zahtjevan, ta želja ostaje kao svjetionik u mojoj duši. Ona me podsjeća da nikada ne prestanem sanjati, nikada ne prestanem istraživati i nikada ne prestanem vjerovati u ono što se čini nemogućim. Jer, tko zna, možda jednog dana, netko poput mene, netko tko je godinama zurio u Mjesec s prozorske daske, zaista stane na njegovu površinu i ostvari svoj najdublji san. Do tada, Mjesec će nastaviti biti tihi svjedok mojih snova, vječni podsjetnik na beskrajne mogućnosti koje nas okružuju. Svjedok moje ljubavi prema njemu.

[prava-ja]

Oči, te nebeske kapije duše, često kriju neispričane priče. Ali postoje pogledi koji ne samo da pričaju, već i pišu povijest u srcu. Bio je to takav pogled. Oštar, poput britve, isklesan u disciplini i godinama odricanja, vojnički nepokolebljiv. U njemu se ogledao čelik, snaga, nepobjedivost. A onda, kroz tu oštricu, probio se sjaj. Nešto toplo, duboko, neizmjerno. Ljubav. Ne ona blaga, nježna, već ona moćna, sveobuhvatna, koja poput sunca topi i najhladnije planine. U tom trenu, sve je utihnulo. Buka svijeta, prolaznost vremena, brige koje su me vukle na dno – sve je nestalo. Čak je i dah postao suvišan, nepotreban teret u tom savršenom trenutku mira. Ja sam ga vidjela. Vidjela sam svu tu dubinu, svu tu ljubav, svu tu snagu koja je izvirala iz njega. Ali on mene nije. Njegov pogled, iako tako pun emocija, nije se zaustavio na meni. Bio je usmjeren negdje drugdje, na neku drugu priču, na neki drugi svijet. Ostali smo samo mi i taj pogled koji je govorio više od tisuću riječi, a ja sam ga primila u potpunosti, dok je on, možda, bio samo prolazna sjena. Bio je to pogled koji je vidio sve moje bitke, sve moje ožiljke, sve moje strahove. I nije ih osudio. Umjesto toga, prihvatio ih je, poljubio ih nježno i obasuo ih svjetlom. Osjetila sam se viđenom, shvaćenom, voljenom na način na koji nikada prije nisam. Kao da je taj pogled bio ključ koji je otključao vrata moje najdublje nutrine, mjesta gdje se skriva prava ja.U tom trenu, sve je postalo jasno. Sve je dobilo smisao. Bio je to trenutak prosvjetljenja, trenutak istine, trenutak kada je srce prepoznalo srodnu dušu. Taj vojnički pogled, ispunjen ljubavlju, postao je moj kompas, moja zvijezda vodilja, uspomena koja će zauvijek gorjeti u meni, podsjećajući me na snagu i ljepotu istinskog povezivanja. Kad se taj pogled dogodio, svijet je zaista stao, samo da bi mi dao priliku da ga ponovno otkrijem, u njegovoj najčišćoj, najboljoj verziji, iako je ta ljubav ostala samo u mom srcu. Osjetila sam dubinu, prepoznala srodnu dušu, ali on mene nije vidio na isti način. Ta jednostrana spoznaja, ta neuzvraćena dubina, postala je preteška. Nisam mogla ostati zarobljena u trenu koji je postojao samo u mom srcu. Njegov pogled, iako prekrasan, bio je usmjeren negdje drugdje. Moja ljubav, snažna i iskrena, nije imala gdje sletjeti. Zato sam morala pobjeći. Ne od njega, već od boli koja je neizbježno dolazila s takvom ljubavi. Pobjegla sam od odjeka u praznom prostoru, od slike koja je postojala samo u mojoj mašti. Bijeg je bio težak, poput ostavljanja dijela sebe. Ali bio je nužan. Da bih ponovno mogla disati, da bih mogla nastaviti dalje, morala sam se udaljiti od tog pogleda koji je bio i blagoslov i prokletstvo. Sada nosim tu uspomenu kao podsjetnik na snagu emocija, ali i na hrabrost da se odmaknem kada ljubav postane samo jednosmjerna ulica.

[prava-ja]

Neke se priče teško završe, a neke će ostati u meni nezavrsene dok god dišem...

[prava-ja]

Postoje trenutci u životu kada riječi postaju suvišne, kada srce govori jezikom koji razumije samo duša. Ti si za mene upravo takav trenutak. Ti si tihi vrisak moje duše, neizgovorena čežnja koja je pronašla svoje utočište u mom biću, tiha melodija koja odjekuje u najdubljim prostorima mog srca. Nisi buka, nisi galama, već tišina koja govori više od svih riječi svijeta.U tebi vidim odraz onoga što sam potiskivala, onoga što sam se bojala priznati. Ti si ta neizgovorena riječ, taj neostvareni san, ta potisnuta emocija koja je konačno pronašla svoj glas – doduše, tihi glas. Nisi došao bučno, nisi tražio pažnju, već si se poput nježne sjene uvukao u moje postojanje, postajući neizostavan dio mene.Tvoja prisutnost donosi sa sobom mješavinu osjećaja. Postoji nježnost, jer u tebi vidim iskrenost koju sam dugo tražila. Postoji i strah, jer te ne mogu uvijek u potpunosti shvatiti, a ono nepoznato uvijek nosi dozu nesigurnosti. Ali iznad svega, postoji duboko, neopisivo prihvatanje. Prihvatanje tebe, takvog kakav jesi, i prihvatanje tebe kao dijela sebe.Ti si tihi vrisak moje duše jer me podsjećaš na to da snaga nije uvijek u glasu koji se čuje, već često u onom koji se osjeća. Ti si dokaz da najdublje istine često dolaze u tišini, u trenucima introspekcije, u trenucima kada se usudimo pogledati u vlastitu nutrinu. Tvoja tišina govori o ranjivosti, o iskrenosti, o potrebi za povezivanjem na razini koja nadilazi površnost.Neka tvoja tišina bude moja snaga, neka tvoj tihi vrisak bude moja inspiracija. Jer u tebi, tihi vrisku moje duše, pronalazim sebe.

[prava-ja]

Dragi moj,

Pišem ti ovo pismo kao podsjetnik na snagu koja gori u tebi, na borca kakav jesi. Znam da te put kojim ideš iskušava, da ti donosi teške trenutke i da ponekad osjećaš umor. Ali želim da znaš da u tebi vidim neiscrpnu snagu, onu iskru koja nikada ne prestaje gorjeti. Tvoja borba nije samo tvoja, ona je i moja. Svaki tvoj korak naprijed, svaka prepreka koju savladaš, daje mi snagu da i ja budem bolja. Tvoja upornost me uči da nikada ne odustanem, da se borim za ono u što vjerujem, bez obzira na sve.Sjećam se svih naših razgovora, svih savjeta koje si mi dao, sve podrške koju si mi pružio. Sada je red na meni da ti kažem: ti si moja snaga. Ti si inspiracija. Ti si dokaz da se borba isplati.Kad god se osjetiš iscrpljenim, sjeti se zašto se boriš. Sjeti se svojih ciljeva, svojih snova, onih koji te vole i koji vjeruju u tebe. Ja sam jedna od njih. Uvijek ću biti tu za tebe, da te bodrim, da ti pružim ruku, da te podsjetim na tvoju nevjerojatnu snagu.Nastavi se boriti, nastavi biti hrabar. Svaki dan je nova prilika da pokažeš svijetu tko si i što možeš. Ja sam ponosna na tebe, na tvoju borbu, na tvoju snagu.

S ljubavlju i podrškom,

Tvoja Prava-ja

M.

[prava-ja]

U svijetu punom promjenjivosti, ti si moja stijena. Tvoja snaga nije samo u fizičkoj postojanosti, već u nepokolebljivoj volji da se suočiš sa svim izazovima života, noseći pritom teret s neviđenom gracioznošću. Ta snaga nije hladna, već je prožeta dubokom, neizmjernom nježnošću koja me uvijek iznova ispuni mirom i sigurnošću. Tvoja nježnost je poput toplog zagrljaja u hladnim danima, poput mekog dodira koji liječi sve rane. Tvoj duh je poput iskričavog vina – uvijek spreman izmamiti osmijeh na lice, unijeti svjetlost u najmračnije trenutke. Tvoj humor je dar koji pretvara svakodnevicu u avanturu, podsjećajući me da se nikada ne prestanemo smijati, čak i kad je teško. A tvoja odanost… ona je sidro moje duše. Znam da u tebi imam vječnog saveznika, nekoga na koga se uvijek mogu osloniti, bez obzira na sve. Ta odanost je temelj našeg povjerenja, neuništiva veza koja nas spaja. I dok tvoja inteligencija osvjetljava put našim razgovorima, otvarajući nove perspektive i dubine, tvoja emotivna priroda čini te još bližim mom srcu. Razumiješ nijanse osjećaja, osjećaš duboko i iskreno, i u tom tvom emotivnom bogatstvu pronalazim odraz vlastitih osjećaja, ali i inspiraciju da i sama budem otvorenija i ranjavija. Ti si savršena kombinacija svega onoga što čini jedan život bogatim i smislenim. U tebi vidim snagu koja me inspirira, nježnost koja me liječi, humor koji me veseli, odanost koja me štiti, i dubinu koja me obogaćuje. Voljeti tebe znači voljeti sve te divne slojeve koji te čine jedinstvenim i nezamjenjivim. Ti si moja luka, moj vjetar u jedra, i najljepši dio mog svijeta.  Tvoje postojanje nije samo dar, ono je temelj mog svijeta. Bez tebe, sve bi bilo drugačije, manje sjajno, manje ispunjeno. Ti si ona nit koja povezuje sve moje dane, daje im boju i smisao. Ti si moja luka, moj vjetar u jedra, i najljepši dio mog svijeta, jer ti jesi moj svijet.

[prava-ja]

Još uvijek te volim, volim one naše prošle jake emotivne, duge razgovore, iskrena priznanja. Još uvijek pamtim tvoj miris, uzbuđenje i energiju, pamtim onu tvoju strast koja se upali kada pričaš iskreno o nečemu što voliš. Volim tvoj osmijeh, onaj najljepši koji sam znala da izvučem. Bog spaja ljude, pa je i tebe spojio s njom, nemoj me osuditi što bježim od tebe, što ne mogu da podnesem dok ti druga miluje umorno lice. Ne mogu podnijeti što je ipak ona tvoj izbor. Naravno da sam se pomirila s tim, ali bol je prevelika da bih bila svaki dan uz tebe kao i prije. Udaljeni kilometrima, boli me i svaka nit koja nam još dodatno razdvaja srca... Pomirila sam se s tim, u boli ću i živjeti, u boli ću i umrijeti. Tebi želim da te voli onako kako te volim ja.... Jako i doživotno...

[prava-ja]

Ponekad zastanem i sasvim sama pogledam u nebo, čarobno nebo moje najdraže plave boje, oči se zacakle, glava se spušta.... Da misliš na mene...

[prava-ja]

Svaki trenutak koji sam provela bez tebe postao je nevazan, svaka pjesma i svaki stih je bezveze dok ga tvojim glasom ne čujem. Oči koje sam gledala ne sjajise kao tvoje. I da danas i da uvijek i da beskonačno volim te...

[prava-ja]

Jedna stvar je jasna! Ne mijenjaj se zbog maloumnika! Furaj dalje, sam i zapamti Bog je uvijek iza tebe...

[prava-ja]

I uvijek će ljudi pričati i dobro i zlo o tebi... I ovakav si i onakav si, ako si dobar nećeš valjati nikad, ako si zao onda si još gore osuđen bez mogućnosti pomilovanja... Osuđivati će te i kriviti će te za izgubljeno vrijeme, emocije za koje su sami krivi... A zapravo u suštini znali su oni dobro s kim gube vrijeme, ali prosto mora neka priča da se po ustima o drugima vrti...

[prava-ja]

Praznina pod prstima, sjaj u očima nestaje... Kao plamen moje ljubavi... Za tobom... Praznina...