#05.01.16

[stevesarnott]

365 Days of Aaron Dingle: Day 142

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Nerado se mila sjetim trenutaka sa tobom. Nije da te mrzim, niti se kajem što si nekada bila dio mog života. Sjetim se eto, slučajno. Ne želim to, ali svrate u moje zidove. I kao da je jučer bilo, ista slika. Ista ti. Samo što te dopratim kući, već na odlasku čim ti okrenem leđa uzimam telefon iz đepa, i pišem ti poruku. Kao da te nisam vidio danima, tipkam, ne prestajem. Pišemo kako već falimo, kako će biti duga noć, kako jedva čekamo ponovni susret. Bilo je lijepo znati da si ti moje vrijeme. Bilo je lijepo odbrojavati minute do tvog zagrljaja, liječio je dosta toga. Ne mogu te zaboraviti, nisi ti bila jedina u mom životu. Ali si jedini potpis na mojoj duši. Želio bi se nasmijati trenucima koji su iza nas, koji su nažalost prošlost. Ali ne mogu. I ako svjestan da dođe kraj svemu, ne mogu se nasmijati, onome što sam imao, a više nemam. Negdje u sobi još čuvam našu sliku. Ne gledam ju, ali imam je. Na njoj tvoj osmijeh na koji sam pao, na njoj naša mala bajka. Imaš i ti istu, nadam se da je nisi spalila skupa sa našim trenucima. Nisi sigurno. Ni ti mene ne možeš zaboraviti, sjetiš se mene. Negdje sigurno baciš osmijeh za sve što je bilo između nas, i nazdraviš sada već novoj velikoj ljubavi. Jer znamo mi istinu.

Raziđu se ljudi sa istim sudbinama, ali se ne zaboravljaju.

[p1styles]

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Pustio sam te prebrzo. A nisam htio, stvarno nisam. Samo sam ja čovjek koji je stvoren da unistava sve što jednom dotakne. Gdje god da se pojavim, prati me loša sreća. Milion puta sam htio da te nazovem, i sada se kajem što nisam. Možda bi mi pomogla da promijenim svoj život. Znam da si jednom htjela, ali ti nisam dopustio ni blizu. Bojao sam se da me ne zamrziš. Možda se sada i ne sjećaš kakav sam bio. Ko zna, možda imaš nekoga koga nije bilo strah da te čuva. Tražio sam te po mnogim gradovima, ali nisam našao ništa. Zaboravila si mjesta na koja smo trebali da idemo zajedno. Pomišljao sam, možda si sa nekim tamo u tom nekom gradu pa ćemo se sresti. Prokleto sam želio da te sretnem, makar to bio i neko koga voliš.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Nisam ti rekao kako si posebna. Nisam ti rekao kako me smiruješ. Nisi znala da je moj osmjeh posvećen tebi. Nisam ti rekao kako znam da ti oči sjaje zbog mene. Nisi znala da pamtim sve sitnice. Nisi znala koliko mi je bitno što si uvijek tu. Nisi znala, ti si oduvijek osjećala. Tvoja tišina vrijednija je od mojih riječi. Jer, Mi smo se voljeli. Ćuteći. ❄

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Tu noć sam je nazvao, sa samo jednom željom, da kažem šta osjećam i da napokon raščistimo nejasnoće između nas. Čekao sam da podigne slušalicu, ali se nešto u meni plašilo, moleći da to ne uradi. Kako da izgovorim, Bože moj, koliko je volim. Kako da je uvjerim da smo suđeni jedno drugome, kada joj ne mogu ponuditi život koji zaslužuje. Ona zaslužuje najljepše haljine, luksuzna putovanja, sve ono što mi je tako daleko i naizgled nedostižno. Šta da joj dam? Moja porodica nije bogata, odrastao sam u skromnosti, za bolje ne znam, od goreg se branim. Ali branio bih i nju, poklonio bih joj sve, čak i ono što nemam, zaradili bismo nekako. Siguran sam da bi bila sretna, živio bih zbog nje. Nema tog mraka kojeg bi se bojala dok sam tu ja. Nikada je ne bih prevario ili joj učinio nešto nažao, makar bio u nepodnošljivim iskušenjima. Da se gušim, opet bih joj dao posljednji udah zraka, bez te žene se ne isplati ni disati. Išao bih sam protiv najjače vojske, samo da ona ostane sigurna i zaštićena. Jer, na kraju krajeva, ja ne želim biti kao ostali. Ja ne umijem, ne znam drugačije. Kada osvojim - zadržim zauvijek.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Zamisli koliko sam ti reči posvetio ,a ti ih nikada nećeš pročitati jer uvek kad poželim da ti kažem sve, ti upropastiš.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Upitali su me koji je najljepši grad. Odgovorio sam koji, ali zar mislite da sam uopšte pomislio na grad? Ne, već na nju... Tamo u kojem je ona.