"Dugi dani, duge noći, duge godine. Bez hljeba ljubavi, bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi."
-Abdulah Sidran, Plašim se
seen from Indonesia
seen from United States

seen from United Kingdom

seen from France
seen from Japan
seen from China
seen from Netherlands
seen from Russia

seen from Croatia

seen from Canada
seen from United States
seen from United States
seen from United States

seen from United Kingdom

seen from United States

seen from Germany
seen from United States

seen from Australia
seen from United Kingdom
seen from Malaysia
"Dugi dani, duge noći, duge godine. Bez hljeba ljubavi, bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi."
-Abdulah Sidran, Plašim se
Abdulah Sidran: A ONDA ĆE DOĆI JUTRO
A ONDA ĆE DOĆI JUTRO . A onda će doći jutro kad ćeš Nečujno kao svitanje Ući u moju sobu I vidjeti Da mene više nema Cjelivaćes Ruho u kojem sam boravio Suzama ga okapati Dlanovima Hladnog Grijati A ja ću te Prstima od zraka svjetlosnih Milovati Odozgor Sa visina U koje si godinama Gospodaru Svjetova Slala molitve Da me čuva Milovaću te Nad suho moje ruho nadnesenu I Njemu Gospodaru…
View On WordPress
… and this darkness Embroiders for you, my heart, a warm cloak.
Abdulah Sidran, Scar on the Stone: Contemporary Poetry from Bosnia
Najbolji film...
On se sklanjao u mir golubane, među knjige iz čijih je svjetova izlazio ošamućene glave: među drugove, u ulicu, dolazio je šeprtljava koraka, lišen identiteta...
- Abdulah Sidran, Sjećaš li se Dolly Bell
Nightmare
What are you doing, son?
I'm dreaming, mother. I'm dreaming, mother, that I am singing, and you ask me, in my dream: what are you doing, my son?
What are you singing about, while dreaming, son?
I'm singing, mother, that I had a home. And now I have no home. That's what I'm singing about, mother.
That I had a voice, mother, and a language of my own. And now I have neither voice nor language.
With the voice I don't have, in the language I don't have, about the home I don't have, I sing a song, mother.
- a poem by Bosnian writer Abdulah "Avdo" Sidran
Abdulah Sidran: TUGA
TUGA . Tuga ima šape od svile i hod mačiji. Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi duše legne, pretvori me u – avetinju. Zaboravim ponekad ko sam i šta sam, dok žmirim i puštam da muzika, u jeziku nijema, kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, odjednom, preplavi me ona, moja nježna krvopija. Da mi kaže ko sam i da ne da baš ono šta hoću: da to…
View On WordPress