To Rome with Love
Rimu, s ljubavlju
Woody Allen (76) se zabavlja. Njegov najnoviji film Rimu, s ljubavlju (To Rome with Love, 2012) krunski je primjer projekta čija je jedina ambicija bila udovoljiti vlastitim kreativnim hirovima pri tome se ne opterećujući visoko-umjetničkim ambicijama. Srećom riječ je o kreativnim hirovima osobe koja se filmom suvislo bavi posljednjih četrdesetak godina pa je Rimu, s ljubavlju inteligentna filmska zabava ne samo za svog autora, već i za gledatelja u potrazi za istom. Oni koji u kina dođu očekujući koncizno seciranje ljudske prirode uredno zapakirano u žanrovski zaplet kakvo je recimo ponudio Match Point ostat će razočarani, kao i oni željni efektne strukturirane satire iz zavodljivog Vicky Cristina Barcelona. Najnoviji Allenov film ne spada u kategoriju najboljih ostvarenja iz posljednje dekade njegove karijere, ali ni među one lošije. Rimu, s ljubavlju film je koji će prvenstveno razveseliti poklonike velikog redatelja te gledatelje željne inteligentnog humora lišenog svake vrste pretenzija. Jer ovaj put je riječ isključivo o zabavi i to punokrvnoj. Allen je naime odlučio snimiti film koji nema dominantnu premisu već je sastavljen od kolopleta duhovitih anegdota povezanih činjenicom da se sve odvijaju u Rimu. Radni je naslov projekta bio Bop Decameron što otkriva redateljevu namjeru da film strukturira kao niz humorističnih priča povezanih istim pripovjedačem po uzoru na istoimeni klasik talijanske književnosti. Allen u posljednje vrijem često koristi naratora, a ovaj ga put na početku filma i doslovno upoznajemo. Riječ je o simpatičnom rimskom bobiju koji upravljam prometom na jednom od najvećih gradskih raskrižja i koji nam obraćajući se direktno u kameru (još jedna Allenu draga metoda) otkriva kako o svom gradu zna ama baš sve. Osoba koja regulira kaosom rimskih ulica idealna je da iz kaosa ljudskog iskustva izvuče nekoliko poučno strukturiranih linija odnosno priča. Allen ovaj put naratora koristi samo na početku i na kraju filma pa će se ovaj lokalni sveznalica opet pojaviti tek na kraju kako bi se oprostio od nas i zaželio nam laku noć sa svog balkona iznad Španjolski stuba. Prometnik (što je zapravo funkcija svakog naratora koji mora dovesti u kakav-takav red košmar koji nas okružuje) nas uvodi u četiri međusobno izolirane epizode povezane isključivo činjenicom kako se događaju u njegovu gradu. U dvije upoznajemo Talijane, a u druge dvije Amerikance u posjetu vječnom gradu. Priče posvećene domaćinima prozračnijeg su karaktera te funkcioniraju kao farse sastavljena od niza duhovitih skečeva. Roberto Benigni tako je obični rimski službenik koji jednog dana bez ikakvog razloga postane slavan. Ovo će iskustvo nalikovati onome Gregora Samse osim što će Benigni u međuvremenu biti prisiljen odgovarati na bezbroj imbecilnih novinarskih pitanja. Allen svojom jednostavnom idejom satiri izlaže suvremeno društvo ispraznosti i spektakla te specifično živahnu talijanski scenu zvijezda i zvjezdica odnosno starleta i starletica. Druga lokalna epizoda prati mladi bračni par koji u Rimu stiže na medeni mjesec da bi ga na kraju proveli razdvojeni i to svatko u zagrljaju treće osobe. Suprug će seksualne horizonte proširiti u zagrljaju prostitutke koju utjelovljuje neodoljiva Penelope Cruz, a supruga će podleći šarmu čak dvojice muškarac od kojih je prvi filmska zvijezda, a drugi sitni lopov. Ova epizoda najbliža je duhu lascivnog Dekamerona sa svojim vatrometom zaigrane seksualne energije koja je kanalizirana kroz klasični obrazac komedije zablude.
U epizodama posvećenima Amerikancima u Rimu na red su došli Allenovi najvjerniji prijatelji eros i thanatos. U prvoj upoznajemo mladog američkog arhitekta koji susreće svoju stariju pa stoga zreliju i mudriju verziju. Naime na ulici nabasa na proslavljenog starijeg kolegu koji boravi u Rimu i koji će mu poput duha iz svjetiljke pokušati pomoći u njegovim bezglavim romantičnim eskapadama. Mladić (kojeg uvjerljivo utjelovljuje Jesse Eisenberg) tipičan je neurotik zaljubljen u problematičnu ženu koja mu može donijeti samo patnju i muke. Njegovo starije i zrelije ja (karizmatični Alec Baldwin) uporno mu daje savjete iz svog bogatog životnog iskustva, ali mladić ih naravno ne sluša. Allenova ideja jest mizantropska, ali je i istinita– čak i kad bih sada imali pamet i iskustvo koju ćemo steći s godinama i dalje bi se svi ponašali jednako suludo i nepromišljeno. Jer čovjek je životinja vođena nagonima koje je nemoguće kontrolirati svim našim dubokoumnim racionalizacijama unatoč. Mladić će tako napraviti sve tipične greške iako će stalno imati logističku potporu svog iskusnijeg ja. Ova je epizoda zanimljiva zbog tretmana Baldwinova lika koji funkcionira dijelom kao duh, a dijelom kao stvaran lik što je glumac uspješno premostio samouvjerenošću izvedbe.
Posljednja pak epizoda sazidana oko redatelju omiljenog motiva straha od smrti ima najopakiju ironijsku oštricu. Priča je to o ostarjelom opernom redatelju (sa zadivljujućom ga vitalnošću glumi sam Allen) koji mirovinu izjednačuje sa smrću pa pod svaku cijenu traži nove izgovore da i dalje radi odnosno stvara. Nakon što sa suprugom (glumi je jedna od redateljevih najdražih glumica – uvijek energična Judy Davis) stigne u Rim kako bi upoznao zaručnika svoje kćeri i njegovu obitelj ovaj će pak tipski neurotik nabasati na neočekivanu priliku da se vrati u neprežaljeni svijet umjetnosti i stvaranja. U ocu svog zeta prepoznati će pjevački talent koji se nažalost pojavljuje isključivo dok se skromni Ginacarlo tušira. Allenov će lik stoga postaviti operu Pagliacci na način da se naslovni lik neprestano na sceni nalazi u tuš kabini, a za svoj rad od talijanskog tiska zaslužiti titulu imbecile.
Autoironičan je ovo komentar na vlastitu pozicije smrću opsjednutog kreativca koji eto i dalje stvara iako njegova umjetnost više rijetko koga zanima. I sam Allen, baš poput redatelja kojeg glumi, ni u četvrtoj četvrtini životne utakmice ne posustaje od kreativnog izražavanja. Kao i njegov filmski parnjak pri tom troši hrpu novca, ali je ono što danas radi, kao da samokritično govori Allen, daleko od visoke umjetnosti. Jednostavno je riječ o jedinom učinkovitom načinu da se zaboravi neizostavan kraj koji se neumoljivo bliži. No, razlika između Allena i lika kojeg utjelovljuje upravo je u tom okrutno preciznom samorazumijevanju lišenom svake mistifikacije vlastitog mjesta u svemiru. Smijati se sebi zadatak je i privilegija onih pametnijih i hrabrijih. Nitko to ne radi bolje od Allen koji je uvijek bio ingeniozan portretist ljudskih hirova i slabosti, ali pritom nikada nije štedio samog sebe. Sjetimo se samo brutalno iskrenog bavljenja vlastitom umjetničkom egocentričnošću iz Manhattana ili Razarajućeg Harryja u kojima je pokazao da je itekako svjestan mračnih implikacija svog genija. U Rimu, s ljubavlju redatelj općenito reciklira svoje stare opsesije, ali to radi na zabavan i uvijek svjež način. Iz navedenih sadržaja četiriju epizoda jasno je kako imamo posla sa očekivanim repertoarom motiva: strah od smrti, površnost, emocionalna afektacija, snobizam. Allen od početka karijere svoje uvijek iste opsesije vješto propituje kroz uvijek nove ideje kojih kako mu vrijeme istječe kao da ima sve više i više. Jedino što u ovom filmu koji doslovno pršti od vitalnosti, šarma i humora odaje Allenove poodmakle godine jest česta prisutnost mikrofona u kadru. Starom se majstoru očito više ne da zamarati tehničkim detaljima, niti ponavljati kadrove samo zato jer je mikrofon slučajno bio malo niže od predviđenog.
Svoj je sljedeći projekt čije je snimanje već počelo Allen smjestio u sunčanu Kaliforniju vrativši se tako u domovinu nakon dugih europskih lutanja u kojima je s puno simpatija filmski opjevao London, Barcelonu, Pariz. Njegova ga je europska filmska Odiseja naposljetku dovela tako kamo vode svi putovi, u Rim, i nakon kojeg se više nema kamo otići doli natrag kući. U izvrsnom dvodijelnom dokumentarcu iz serije American Masters posvećenom Allenu postoji prizor u kojem redatelj izvaljen na krevetu svoje njujorške spavaće sobe ležerno objašnjava kako nastaju njegovi scenariji. U ladici njegovog noćnog ormarića nalazi se hrpa papirića na svakom od kojih je zapisan neka ideja. Naime, kada se nečeg dosjeti, a inspiracija nas može posjetiti bilo kada i bilo gdje, Woody to zapiše na prvom papiru na koji naiđe i kasnije pohrani u svoju čarobnu ladicu. Kada počinje raditi na novom projektu Allen iskrene na krevet sve te papire i krene prolaziti kroz zapisane ideje sve dok ga neka od njih snažnije ne zaokupi. Čine se kako se ovaj put Allen nije mogao fokusirati ni za jedan određeni papirić, pa se jednostavno odlučio na one koje su mu se već dugo motali po rukama kada je prekopavao svoju ladicu, ali koje bi obično eliminirao jer nisu imali dovoljno potencijal da drže cijeli film. U tom smislu Rimu, s ljubavlju zapravo funkcionira kao filmski omnibus u kojem je autor svakog od uradaka jedna te ista osoba, Woody Allen, koji si je u sedamdeset i šestoj godini života priuštio luksuz da na ekran stavi sebi neke drage ideje bez pritiska da njihovim uprizorenjem treba stvoriti nezaboravno filmsko ostvarenje. Allen se ovaj put jednostavno odlučio zabaviti, a zajedno s njim zabavili smo se i mi.
