Blokada parlamenta: Šta želi opozicija u Republici Srpskoj?
Nisam teoretičar zavjere, ali ne vjerujem da se bilo šta u politici dešava slučajno. Posljednji performans opozicije u Republici Srpskoj, tj. fizička blokada rada Narodne skupštine Republike Srpske je kulminacija nastojanja opozicije da skupi političke poene pred izbore 2018. godine, u skladu sa trenutnim negativnim trendovima po stranke koje je čine, a prema kojima u ukupnom zbiru, Savez za promjene u ovom trenutku osvaja jedva oko 30% podrške biračkog tijela. I to je vrlo jak pokazatelj motiva opozicije koja je u ovom trenutku spremna žrtvovati funkcionisanje društva u cjelini zarad boljeg izbornog rezultata i, eventualno, pobjede.
Ipak, izborna tematika je ovdje najmanji problem. Daleko veći je faktička blokada parlamentarnog procesa koja, potraje li do septembra 2018. godine, Republiku Srpsku dovodi u vrlo opasnu situaciju sa elementima anarhije. Ukoliko se onemogući normalno funkcionisanje parlamenta, jedan od tri međusobno zavisna stuba vlasti se ruši, krov demokratije se opasno krivi, crijep se osipa, a sa uvijek prisutnim potpirivanjem vatre sa strane (Sarajevo, amasade i “nevladin” sektor) u pitanje dovodi i sam opstanak Srpske jer ukupno posmatrano, ukoliko u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše niti jedan nivo vlasti, onda zagovornici unutrašnjeg preuređenja bivaju sve glasniji u nastojanjima da BiH urede kao “sve normalne države” po građanskom modelu i natpolovičnom etničkom bošnjačkom većinom (idealan scenario političkog Sarajeva).
No, da bi sagledali sve opasnosti ovakvog razvoja događaja, moramo analizirati motive i ciljeve opozicije u Republici Srpskoj, tj. gdje i kako Savez za promjene sebe vidi do i nakon izbora 2018. godine.
Sadašnja je opozicija, sa manjim ili većim epizodama, u tom političkom statusu u Republici Srpskoj već jedanaest godina. Uzevši u obzir relativno skromnu tradiciju parlamentarizma i političkog pluralizma na Balkanu, ovo je jedan od neslavnih političkih rekorda - čak je i opozicija u Srbiji i Hrvatskoj u vrijeme ratova devedesetih i formalne demokratije a faktičkog jednostranačja u ovom ili onom obliku uzimala učešće u vlasti u desetogodišnjem periodu. Bolno saznanje da u jednom poluprotektoratu u kojem na političke tokove ogroman uticaju imaju spoljašnji faktori koji od 2006. godine otvoreno favorizuju opoziciju ista ne uspijeva ubijediti glasače u svoj politički program, niti u svoje patriotske namjere, stvorilo je ogroman talas nezadovoljstva kod glasačkog tijela. Sliku je dodatno zamutio a situaciju učinio turobnom uspjeh na lokalnim izborima 2012. na kojima je značajan broj načelničnih i gradonačelničkih mjesta pripao Savezu za promjene, a čiji su nosioci vrlo brzo te rezultate pretopili u glasački gnjev iskazan već u sljedećem izbornom ciklusu 2016. godine. Tako, uspjeh Mladena Ivanića 2014. ostaje najveće dostignuće opozicije u proteklih jedanaest godina, što s obzirom na način na koje je ostvareno (podrškom bošnjačkog glasačkog tijela terenski instruisanom od strane SDA i Islamske vjerske zajednice) zasigurno ne garantuje uspjeh 2018., pogotovo ako se u jednačinu ukalkuliše sve veća etničko-politička polarizacija u BiH i otvoreno priznanje pojedinih bošnjačkih političara da ih je Ivanić iznevjerio.
Nakon početne euforije, ulaska u vlast na nivou zajedničkih institucija na krilima podrške Bakira Izetbegovića i frapantno skromnih rezultata (izuzev uhljebljenja “zaslužnih” stranačkih prvaka u brojne pipke biroktratske b-h nemani), osipanje članstva i prelazak visokih funkcionera, odbornika u lokalnim skupštinama i poslanika u NSRS u redove vladajuće većine, otvorena i skrivena unutrašnja trvenja su do početka 2017. godine dovela do toga da Savez za promjene faktički ne postoji, što su u više intervjua potvrdili Čavić, Šukalo, Ivanić i drugi. No, sve se to krajem ljeta mijenja - iznenadni sastanak predsjednika stranaka članica Saveza u Banjoj Luci sa kojeg je emitovano “jedinstvo, zajednički kandidati i snaga” i najava vanparlamentarne borbe koja se, očigledno, ovih dana ostvaruje u svojoj punoj zamisli, isprepletale su niti obavještajne, propagandno-medijske i finansijske logistike, ambasadorske posvećenosti i “dešavanja naroda” i antibirokratskih revolucija u čvrsto uže koje se polako obavija oko vrata Republike Srpske.
Ipak, mora se obratiti pažnja i na dodatni detalj, a to je ključni motiv sadašnje garniture stranačkih prvaka unutar Saveza za promjene. Svjesni da je 2018. presudna po pitanju njihovog daljeg opstanka na političkoj sceni, ovi njeni višedecenijski akteri će zaigrati na sve ili ništa. U slučaju da prije ili nakon izbora 2018. godine, demokratskim ili nedemokratskim putem obore Milorada Dodika i koaliciju SNSD-DNS-SP, otvara im se liderska pozicija "reformskog” političkog i ekonomskog narativa u kojoj donacije nesmetano teku, BiH se gradi po multi-kulti uzansama, a Srbi preko Drine postaju minoran faktor budućih odnosa u kojem neće predstavljati teret za Bosnu i Hercegovinu, “mirnu i stabilnu” Srbiju, a pogotovo za NATO. U takvoj konstelaciji odnosa, Republika Srpska će i konačno postati onakva kakvom je od 1995. godine projektuje Sarajevo - administrativno-teritorijalna jedinica koja će svojim formalnim postojanjem zadovoljiti kolektivno sjećanje Srba na suštinski zaboravljenu borbu 1992. - 1995., bez prava glasa, bez bilo kakvog kapaciteta za odlučivanje u ime njenih stanovnika. Ukoliko, međutim, tu šansu propuste, sadašnji seniori Saveza za promjene i definitivno iščezavaju sa liste političkih faktora na koje bilo ko može računati.
Postoji i još jedan motiv, a on je vezan za očuvanje samih stranaka činilaca Saveza za promjene. Ulog je ovdje daleko veći, jer dosadašnje cjepkanje i strujašenje unutar jednog SDS-a nije ništa u odnosu na razoran unutrašnji politički zemljotres koji će ovu stranku zadesiti ukoliko se do ili nakon 2018. godine ne dokopa vlasti u Republici Srpskoj. A da bi se nešto takvo spriječilo, potrebno je odlučnije reagovati kako bi se prikazala snaga i stvarna želja za vlašću, daleko veća od par fotelja u nikom bitnim sarajevskim agencijama koje već postaju prenapučene stranačkim uhljebima. Nedostatak liderstva, harizme, političkog cilja i održivog političkog programa, nadomjestio bi se tako “spremnošću da se pobije” u parlamentu, rušenjem “kuće laži” i svim drugim već širom svijeta oprobanim metodama.
Blokada rada Narodne skupštine je, dakle, prva faza borbe za parče političke moći u kojoj je ulog sama Republika Srpska. Scenario ne mora biti ni ukrajinski, ni makedonski. Ali mogao bi biti daleko gori. Mogao bi biti srpski.