#dan_kudsa

[balkantimes]

Afrička unija odbacuje Trumpov plan za Bliski istok

Palestinski premijer Mohammad Shatty kazao je kako je vizija Afričke unije o ušutkivanju oružja relevantna i za Palestince .Čelnik Afričke unije Moussa Faki Mahamar najoštrije je osudio takozvani mirovni plan za Bliski istok kojeg je nedavno objavio američki predsjednik Donald Trump, javlja Anadolija.

“Svi patimo zbog neriješenog palestinskog prava na samoopredjeljenje i dostojanstvo. Američko-izraelski mirovni plan, takozvani ‘sporazum stoljeća’, pripremljen je bez ikakvih konsultacija s Palestincima. To je kršenje povelja Afričke unije i Ujedinjenih naroda”, kazao je Mahamat u uvodnom obraćanju na godišnjem samitu lidera Afričke unije u Addis Ababi.

Mahamat je predsjednicima i premijerima afričkih zemalja kazao da je nedvojbeno da svi u Africi osjete pojačanu napetost koju Trumpov plan izaziva na Bliskom istoku i šire.

“Afrička solidarnost s narodom Palestine nikada se neće promijeniti”, poručio je Mahamat.

Palestinski premijer Mohammad Shatty kazao je kako je vizija Afričke unije o ušutkivanju oružja relevantna i za Palestince koji decenijama stradaju u izraelskoj okupaciji.

“Mi se zalažemo za utišavanja oružja izraelske okupacije”, kazao je Shatty.

Palestina ima status posmatrača u Afričkoj uniji

Palestinski premijer je također kazao da je ponosan “na afričku podršku palestinskom narodu u njegovom opravdanom zahtjevu za uspostavu Palestine u granicama iz 1967. godine i sa Jerusalemom kao njenim glavnim gradom”.

“Očigledno je da Trumpov izraelski plan nema međunarodnu podršku”, kazao je Shatty.

Palestina ima status posmatrača u Afričkoj uniji i palestinski čelnici se redovno obraćaju na samitu te organizacije.

Predsjednik Južnoafričke Republike i predsjedavajući Unije Cyril Ramaphosa američki plan za okončanje izraelsko-palestinskog sukoba uporedio s “aparthejdskim režimom”. On je također poručio da je afrička solidarnost s palestinskim narodom neupitna.

Trump je plan nedavno objavio u društvu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Između ostalog, planom se Jerusalem tretira nedjeljivim glavnim gradom Izraela.

Trump je poručio da je to posljednja šansa za uspostavu nezavisne palestinske države, a palestinska strana je kategorični odbacila predloženi plan jer zanemaruje prava palestinskog naroda.

izvor: balkans.aljazeera.net

[balkantimes]

Svjetski dan Kudsa?

Stizanjem posljednjeg petka u mjesecu Ramazanu sa svih strana svijeta se mogu primijetiti vrva i kretanja stanovnika različitih zemalja koji obilježavaju Svjetski dan Kudsa u znak podrške palestinskom narodu.

U okviru ovog velikog međunarodnog pokreta, posljednjeg petka u Ramazanu ove godine, muslimani i slobodari iz cijelog svijeta, su se pripremili na održavanje ovih uličnih mimohoda i obilježavanje Svjetskog dana Kudsa, kao produkta poziva imama Ruhullaha Homeinija r.a., osnivača i utemeljitelja Islamske Republike Iran. Ove godine se moglo primijetiti da je Dan Kudsa pretvoren u snažan međunarodni pokret s ciljem što bolje prezentacije problema palestinskog pitanja ali i načina da se iskaže podrška palestinskom narodu koji se već 66 godina nalazi pod okupatorskom i uzurpatorskom čizmom cionističkog režima. I ove godine se mogle vidjeti da zapadnjački i cionistički mediji nisu u stanju da ignorišu ovo pitanju ili da ga sputaju pretvarajući se da se nije ni desio.

Inicijativa imama Homeinija  je izrečena početkom augusta 1979.godine, odnosno trinaestog Ramazana te godine, kada je rahmetli Homeini imenovao posljednji petak ovog mubarek mjeseca Svjetskim danom Kudsa i pozvao sve građane širom svijeta da na ovaj dan pokažu svoju solidarnost sa palestinskom nacijom i ujedno osude izraelsku okupaciju palestinskog teritorija, odnosno da osude svakodnevne cionističke zločine. Ove godine Svjetski dan Kudsa je održan monumentalno i grandiozno jer je veliki broj vladinih i nevladinih organizacija i udruženja uputio poziv na održavanje ovih skupova, tako da je posljednji petak u Ramazanu ove godine bio obogaćen još jednim velikim narodnim odgovorom cionističkim zločinima.

Svjetski Dan Kudsa je praktično omogućio da sljedbenici svih nebeskih religija i svi slobodari iz cijelog svijeta jednoglasno izađu na ulice svojih gradova i saopšte svoju podršku ugroženom i nebranjenom palestinskom stanovništvu koji već desetljećima podnosti strašnu represiju, torturu, otimačinu, ubijanja i zločine od strane vojnih i policijskih snaga izraelskog cionističkog režima ali i nehumane poteze jevrejskih stanovnika u doseljeničkim kolonijama sagrađenim na otuđenim palestinskim teritorijama na Zapadnoj obali rijeke Jordan i Istočnom Kudsu. Inicijativa imama Homeinija  je dovela do snaženja međunarodne svijesti prema palestinskom pitanju ali i shvatanja velike opasnosti koja prijeti od strane cionističkog režima, ne samo palestinskom stanovništvu ili regionu Bliskog istoka, nego cijelom svijetu. Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana Kudsa se podudara sa višednevnim izraelskim krvničkim napadima na palestinsko civilno stanovništvo Pojasa Gazze. Proteklo je 20 dana od početka zračne i artiljerijske kampanje armije izrelskog režima na ovaj dio palestinskog teritorija koja je počela na osnovu smiješnog izgovora izraelskih vlasti, ali rezultati ove kampanje nisu smiješni; jer do sada je ubijeno više od 800 palestinskih građana Pojasa Gazze, većinom žena i djece, dok je više hiljada teže i lakše ranjeno. Novi krug izraelskih zločina nad palestinskim civilima, više nego ikada ranije, pokazao je stvarnu ćud izraelskog režima, što je dovelo do jačanja gnjeva i animoziteta svjetske populacije prema ovog ilegalnom režimu i njegovim zapadnim mecenama, tako da je posljednjih nekoliko dana u različlitim krajevima svijeta, čak i prije posljednjeg petka mjeseca Razamana, održan veliki broj protestnih skupova osude izraelskih zločina i podrške palestinskom narodu. Sa druge strane se ne smije zapostaviti šutnja zapadnih samozvanih vlada zaštitnika ljudskih prava, sloboda i demokratije u odnosu na ove zločine, i što je još gore, šutnja lokalnih arapskih zemalja, posebno njihovih čelnika, kraljeva i prinčeva. I u ovakvim uvjetima ove godine Svjetski dan Kudsa koji je održan grandiozno, pokazao je veliku solidarnost svjetskog stanovništva sa palestinskim narodom; solidarnost koja će pomoći palestinskom narodu na jačanju njihovog odbrambenog duha i istrajnosti u odnosu na cionistički režim. Palestinci će sada sa većim intenzitetom insistirati na svojim pravima.

Početak intifade palestinskog naroda 1987. godine i intifade Kudsa 2000. godine  je osnažena upravo podrškom stanovništva cijelog svijeta, tako da se posljednji petak u Ramazanu može smatrati ključnom tačkom svjetskih demonstracija protiv cionističkog režima, odnosno podrške običnog stanovništva sa svih strana svijeta ugroženom palestinskom narodu.

[balkantimes]

APARTHEJD DO NESTANKA PALESTINACA

Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda, priznao je: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike”

Osnivanjem Jevrejskog nacionalnog fonda 1901. godine počelo je sistematsko oduzimanje palestinske zemlje, koje nije prestalo ni danas, 116 godina nakon zvaničnog objavljivanja ciljeva ovog fonda. Glavni cilj te fondacije bio je da u što kraćem razdoblju kupi palestinsku zemlju po što prihvatljivijoj cijeni, te tako osigura više prostora za dolazak nelegalnih jevrejskih doseljenika.

Charls Smith u djelu Palestine and the Arab-Israeli Conflict detaljno opisuje značaj ovog fonda u cijeloj historiji zaposjedanja palestinske zemlje, navodeći da su cionisti putem Jevrejskog nacionalnog fonda kupljenu zemlju prisvajali i nakon toga ona zakonski više ne bi mogla doći u posjed nekog nejevreja. Također, ako bi se na toj zemlji osnovala neka vrsta radničke zadruge, Palestinac ne bi mogao biti zaposlenik, što je bio početak tihog provođenja aparthejda od strane jevrejskih doseljenika prema domaćem palestinskom stanovništvu.

PROTJERIVANJE PALESTINACA S NJIHOVE ZEMLJE

Nakon što su jevrejski doseljenici 1917. godine dobili pisanu podršku od ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura, u kojoj njegova vlada podržava osnivanje “jevrejskog nacionalnog doma u Palestini”, uzurpiranje palestinske zemlje i provođenje aparthejda dobijaju na snazi. Britanski Jevrej Ben White u svojoj knjizi prevedenoj na nekoliko stranih jezika pod nazivom Izraelski aparthejd detaljno opisuje kontinuirani proces “istjerivanja” Palestinaca iz njihovih domova koji se, uslijed političkih kretanja u svijetu, pojačavao.

White navodi da su dvije veoma utjecajne figure u provođenju kontinuiranog aparthejda u Palestini bili prvi ministar Izraela Ben-Gurion te Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda. Weitz je još 1937. godine na sastanku Komiteta za premještanje stanovništva izjavio: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike.”

Posebno je frapantna izjava Bena-Guriona, također iz 1937. godine, kada u pismu svom sinu piše: “Mi moramo protjerati Arape i zauzeti njihova mjesta.”

Gurionove izjave o tome da je palestinskim Arapima jedino rješenje da pobjegnu s vlastite zemlje bile su još učestalije, posebno 1948. godine, kada je stvorio konsenzus o “premještanju Palestinaca”. Sve ove izjave, te konkretni postupci cionističkih zvaničnika doprinijeli su rasplamsavanju velikih sukoba između Jevreja i Palestinaca. Palestinska “Nakba” (katastrofa) desila se tokom 1948. godine. “Plan Dalet”, kojeg su objavili i usvojili vojni lideri Hagena, imao je katastrofalne posljedice po palestinsko stanovništvo. Glavni ciljevi ovog plana, objavljenog u martu 1948. godine, jasno su definirali ciljeve jevrejske vojske, a to je da vojnom akcijom zemlja treba biti “očišćena od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata”, što je značilo da se odobrava nasilno protjerivanje domaćeg arapskog stanovništva Palestine. Činjenica je da cionistička vlada nije osporavala vojne akcije, već ih je javno podržavala.

Ben-Gurion je u pismu napisanom brigadnim generalima Hagena istakao da se, prema ranije dogovorenom “Planu Dalet”, što prije treba izvršiti “čišćenje Palestine”. Masakri nad Palestincima i rušenje njihovih posjeda doprinijeli su bržem provođenju “Plana Dalet”. White navodi da su generali Hagena čak imenovali Komitet za arapsku imovinu, zadužen za veći broj ispražnjenih sela koja su naseljavali Palestinci prije izbijanja jevrejskog napada. Da je izraelski aparthejd bio u već poodmakloj fazi, svjedoči i izjava glavnog posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini grofa Folkea Bernadottea, koji je nakon smirivanja sukoba izrazio zabrinutost za budućnost Palestinaca. “Bila bi povreda principa elementarne pravde kada bi se ovim nevinim žrtvama konflikta onemogućio povratak kućama, dok se jevrejski imigranti slijevaju u Palestinu i, u najmanju ruku, predstavljaju prijetnju da će trajno zauzeti mjesto trenutnih arapskih izbjeglica.”

Ova strepnja posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini pokazala se tačnom jer se doseljavanje Jevreja na palestinsku zemlju i dalje provodi, dok su Palestinci nekoliko decenija nakon “Nakbe”, u velikoj mjeri, izbjeglice širom svijeta.

Iako se u javnosti pojam aparthejda najčešće povezuje s političkim stanjem koje je vladalo u Južnoj Africi, a sve s ciljem zanemarivanja kontinuiranog aparthejda od strane Izraela prema Palestincima, činjenica je da su ciljevi i metoda Izraela opasniji. Također, Izrael od 1901. godine, pa sve do danas, još sistematski provodi ovaj vid zločina nad palestinskim stanovništvom. Ben White navodi puno definicija aparthejda u usporedbi Izraela i Južne Afrike, raznih historičara, novinara i političara. Ipak, izjava glavnog urednika južnoafričkog Sunday Timesa Mandli Makhanyja najjednostavnije definira razliku. “Čini mi se da bi Izraelci željeli da Palestinci nestanu. Takvo nešto se nikad nije desilo u našem slučaju (misli se na aparthejd u Južnoj Africi). Bijelci nisu željeli da crnci nestanu.”

UČITELJ JUŽNA AFRIKA I UČENIK IZRAEL

Bijeli doseljenici u Južnu Afriku, kako ih White naziva, uistinu nisu željeli da domaće stanovništvo u Južnoj Africi potpuno nestane. Doseljenicima je bio cilj da stanovnike koje su zatekli prisile na rad u nehumanim uvjetima. S druge strane, cilj aparthejda od strane Izraela prema Palestincima podrazumijeva potpuno uklanjanje ovog naroda kako bi se na njihovoj teritoriji naselili Jevreji. Zajednički element dvaju sistema jeste, kako White navodi, da se oduzimanjem zemlje osigura kontrola zemljišta s resursima za jednu grupu na račun druge.

Izraelu je oduvijek trebala zemlja bez stanovnika, što je definitivno najznačajnija razlika ovih dvaju usko povezanih sistema. Saradnja između Južne Afrike i Izraela u političkim okvirima posebno je bila aktivna pedesetih godina prošlog stoljeća. Južnoafrikanac Daniel Malan ostat će zabilježen u historiji kao prvi premijer koji je posjetio Jerusalem tokom 1953. godine. Također, prijateljske veze između Chaima Weizmanna, koji je postao prvi zvanični predsjednik Izraela, i Jana Smutsa, premijera Južne Afrike, dokaz su uske povezanosti ovih država koje dijele isto historijsko naslijeđe. Predsjednik Izraela Weizmann često je kontaktirao političko vodstvo Južne Afrike u svrhu konsultacija o veoma bitnim državnim pitanjima Izraela. Zdravica u ime “zajedničkih ideala” Izraela i Južne Afrike održana je 1976. godine u Izraelu pri posjeti nacističkog simpatizera Johna Vorstera – što je apsurd o kojem se dugo raspravljalo.

Iz godine u godinu uzajamne posjete održavale su prisne odnose ovih dviju država, a svjetski lideri sve su to promatrali bez ozbiljnije reakcije. Ono što je posebno ostalo upamćeno otvorena je podrška Izraela rasističkom sistemu koji je provodila Južna Afrika, što je tokom 1984. godine izazvalo pometnju na međunarodnoj političkoj sceni. Generalna skupština UN-a ovog puta nije mogla prešutjeti javne istupe jevrejskih vođa, te je oštro osudila ovakvo ponašanje cionističkog liderstva. Naravno, sve se završilo na riječima upozorenja. Rezolucija Generalne skupštine UN‑a povodom ovog pitanja nije dala željene rezultate, a osim podrške Južnoj Africi, jevrejski čelnici nastavili su s provedbom aparthejda nad Palestincima.

Znajući da im u svim poduhvatima u vezi s aparthejdom treba potpora neke strane vlade, Jevreji su uspjeli izlobirati pomoć od Velike Britanije još 1917. godine, kada je Arthur Balfour “blagoslovio” sve buduće zločine države Izrael. Koliko je Balfourova deklaracija nanijela zla narodu Palestine, govore nam brojne statistike. Ovaj akt dao je cionističkoj vladi vjetar u leđa za sve ono što se desilo u prethodnih stotinu godina, pa je stoga jasno insistiranje loze Rothschild na pronalasku saveznika koji će nadzirati i podržavati cionističku državu.

Da se historija uvijek i iznova ponavlja, dokaz je nedavna odluka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o priznavanju Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada države Izrael. Trump je svojom odlukom zakomplicirao ionako veoma složenu situaciju u odnosima Izraela i Palestine, koja je uvijek na ivici eskaliranja novog krvavog sukoba – intifade. Riječ intifada u prijevodu znači “otresti sa sebe”, što sugerira na konačnu slobodu koju Palestinci žele već decenijama. Novo usložnjavanje odnosa, izazvano Trumpovom odlukom, govori nam da će, nažalost, Palestinci još pričekati na slobodu i na “otresanje” neprijatelja. Ono što može zabrinuti jeste da i sada, stotinu godina poslije, Izrael ima svog “novog Balfoura” u liku Donalda Trumpa, koji se ne libi legalizirati cionističke zločine i nastavak provođenja izraelskog aparthejda.

izvor : stav.ba