Obraćanje lidera Islamske revolucije, ajetollah al ‘uzme Sejjida Alija Hameneija,
povodom obilježavanja Svjetskog Dana Kudsa
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je Allahova milost i neka je Njegov mir
na Muhammeda, njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe, i sve one koji ih
dobročinstvom slijede do Sudnjega dana.
Pozdravljam i selamim svu braću i sve sestre muslimane i muslimanke širom svijeta i Boga Uzvišenog molim da prihvati njihove ibadete i izraze pokornosti u mubarek mjesecu ramazanu, te ujedno koristim priliku da im čestitam nastupajući Ramazanski bajram; zahvalan Plemenitom Gospodaru na blagodati prisustva u ovom mjesecu u kojem Uzvišeni postavlja trpezu za svoje goste.
Danas je Dan Kudsa koji je kao takav proglašen na mudru inicijativu Imama Homeinija s namjerom da bude sponom između svih muslimana i da potakne njihovo jednoglasje i jedinstvo u stavu o Časnom Kudsu i svakovrsnoj nepravdi izloženoj Palestini. Ovaj dan je tokom proteklih nekoliko decenija imao značajnu ulogu u tim procesima, a – ako Bog da – i ubuduće će biti obilježavan s istim pokretačkim značajem. Narodi širom svijeta su pozdravili i objeručke prihvatili Dan Kudsa, poštuju ga i doživljavaju kao svoju neizostavnu obavezu oličenu u očuvanju zastave slobode Palestine razvijenom i uzvihorenom. Glavna politika imperijalizma i cionizma je usmjerena prema minimiziranju palestinskog pitanja u mnijenju muslimanskih društava i slanju tog pitanja u zaborav, a najhitrija i najnužnija obaveza jeste borba protiv izdaje koja se provodi rukom neprijateljevih političkih i kulturnih plaćenika unutar samih islamskih zemalja. Neosporna je činjenica da takvo veličanstveno pitanje, kao što je pitanje Palestine, nije nešto čije prepuštanje zaboravu bi dozvolile odvažnost, samopouzdanje i svakodnevno narastajuća budnost i mudrost muslimanskih naroda; ma koliko Amerika i drugi hegemonisti i njihove regionalne marionete sve svoje finansijske i druge kapacitete i potencijale trošili s namjerom da palestinsko pitanje prepuste zaboravu.
Najprije treba podsjetiti na veličinu tragične uzurpacije države Palestine i formiranje kancerogene cionističke izrasline na njenoj teritoriji. Niti jedan zločin protiv čovječnosti počinjen prije uzurpacije palestinskog tla nije bio tako obiman i u tolikoj mjeri brutalan. Uzurpacija jedne države i trajno protjerivanje njenog stanovništva iz njihovih kuća, s njihovih ognjišta i sa zemlje njihovih predaka, i to na najmonstruozniji i najtragičniji način koji uključuje razne vrste ubistava, zločina, zatiranje tragova i traje generacijama i desetljećima, uistinu se ima smatrati novim rekordom ljudske okrutnosti i nečastivosti.
Glavni uzročnici i krivci za ovu tragediju su bile zapadne zemlje i njihova zla i nečastiva politika. Onoga dana kada su države pobjednice u Prvom svjetskom ratu, na konferenciji u Parizu, kao najznačajniji ratni plijen međusobno dijelile zapadnoazijsku regiju, odnosno azijske teritorije Osmanske vlasti, više nego ikada prije su osjetile potrebu za ustanovljenjem jedne baze u srcu ovog regiona posredstvom koje će osigurati svoju trajnu dominaciju nad ovim područjem. Engleska je godinama prije, aktualizacijom Balfourovog plana i uz podršku jevrejskih zlatoposjednika, pripremila uvjete za javljanje jedne novotarije koja se zove cionizam i sada su se sticali svi uvjeti za potpunu finalizaciju tog plana. Još od tog doba su postepeno pripremali potrebne uvjete da bi u konačnici, odmah nakon Drugog svjetskog rata, koristeći nehaj i brojne nedaće s kojim su bile suočene regionalne države, zadali svoj udarac i proglasili postojanje krivotvorenog režima i cionističke države bez nacije. Na meti tog udarca je prije svih bio palestinski, a potom i svi drugi narodi ovog regiona.
Uvid u kasnija zbivanja u regionu nam otkriva da je glavni cilj zapadnjaka i jevrejskih vlasnika raznih kompanija u procesu ustanovljenja cionističke vlade bio oličen u uspostavi jedne baze posredstvom koje su namjeravali osigurati permanentno prisustvo i trajni uticaj na području Zapadne Azije, ali i biti blizu kako bi se mogli uplitati u unutrašnja pitanja drugih regionalnih država i vlada, nametati im svoje stavove i nad njima potpuno dominirati. Upravo zbog toga su krivotvoreni uzurpatorski režim opremili svakojakom - što vojnom, što civilnom – opremom, uključujući čak i atomsko naoružanje. Tako su na značajno mjesto u realizaciji svojih planova smjestili razvoj tog kancerogenog tkiva na prostranstvu koje se prostire od Nila do Eufrata.
Nažalost, većina arapskih vlada se, nakon prvobitno pruženih otpora od kojih su neki vrijedni hvale, postepeno - pogotovo nakon javljanja Sjedinjenih Američkih Država u svojstvu glavnog patrona – postepeno počele predavati, prepuštajući tako zaboravu svoje ljudske, islamske i političke obaveze, ali i arapsku čast i ponositost, te su u konačnici, nošene umišljenim očekivanjima i nadanjima, pomogle ostvarenju ciljeva neprijatelja. Kamp Dejvid je veoma jasan primjer te gorke istine.
I borbene skupine su nakon pojedinih odvažnih napora ispoljenih tokom prvih godina početka okupacije postepeno odvučene na put bez krajnjeg učinka i u pregovore sa okupatorom i njegovim patronima, napuštajući tako put koji je u konačnici mogao voditi do ostvarenja ideala Palestine. Pregovori s Amerikom i drugim zapadnim vladama, te sa bezličnim međunarodnim organizacijama prerasli su u gorko i neuspješno iskustvo za Palestinu. Nuđenje maslinove grančice u Generalnoj skupštini Organizacije ujedinjenih nacija nije rezultiralo ništa drugo osim štetnim sporazumom iz Osla koji je na kraju postao razlogom za izvlačenje pouke iz sudbine Jasera Arafata.
Svitanje Islamske revolucije u Iranu otvorilo je novo poglavlje u borbi za Palestinu. Počev od prvih odluka poput protjerivanja cionističkih elemenata koji su Iran u doba mrske monarhije smatrali jednom od svojih sigurnih baza u regionu, uručenja nezvanične ambasade cionističkog režima predstavnicima Palestine i prekida isporuke nafte pa sve do opsežnih političkih aktivnosti i inicijativa, uloženi su ogromni napori s ciljem formiranja “fronta otpora” u cjelokupnom regionu i bujanja želje za rješavanjem tog pitanja u srcima iskrenih osoba širom svijeta. Javljanjem fronta otpora, cionistički režim se počeo suočavati sa sve težim uvjetima za djelovanje, a – ako Bog da – ti uvjeti će za njih ubuduće biti i još teži. Istovremeno su, naravno, intenzivirani i napori patrona tog režima na čelu s Amerikom u cilju odbrane njegove odbrane. Javljanje vjerničkih, mladih i požrtvovanih snaga Hizbullaha u Libanu i odlučnih pokreta otpora Hamas i Islamski Džihad unutar granica Palestine ne samo da je uzrujalo cionističku vrhušku već je rastrojilo i uznemirilo i Ameriku i druge zapadne grubijane koji su odlučili na čelo svojih zavjereničkih programa stavili posezanje za skupljanjem podrške unutar regiona i unutar arapskih društava. Ta stavka na čelnim pozicijama njihovih programa našla se odmah nakon stavki o pružanju svakovrsne podrške okupatorskom režimu u opremi i uticaju. Rezultat njihovog opsežnog djelovanja je danas jasno vidljivo u djelovanju i diskursu pojedinih čelnika arapskih država i određenih izdajničkih političkih i kulturnih aktivista. Takvo djelovanje je neskriveno i pred očima je svih.
Danas se s obje strane na sceni odmjeravanja snaga i borbe javljaju raznovrsne aktivnosti, s tom razlikom što je Front otpora sve snažniji, još odlučniji i sve učinkovitiji zahvaljujući snažnim faktorima koji mu pružaju podršku, dok istovremeno front nepravde, ugnjetavanja, nevjere i arogancije svakodnevno postaje sve isprazniji, očajniji i slabiji. Jasan pokazatelj tačnosti ove tvrdnje je i činjenica da cionistička vojska koja je nekoć smatrana nepobjedivom i nezaustavljivom i koja je u roku od nekoliko dana zaustavljala velike vojske dvije zemlje koje su ih napale, pred narodnim borbenim snagama u Libanu i Gazzi biva prisiljena na povlačenje i priznavanje poraza. Pa ipak, scena na kojoj se odvija borba je izrazito osjetljiva i promjenjiva pa je nužno ispoljavanje stalnog opreza kako ne bi bila zanemarena činjenica da je suštinsko značenje ove borbe izrazito bitno i vitalno, te da je od sudbonosnog značaja. Nehaj ili pogreška bilo koje vrste u suštinskim proračunima u konačnici će rezultirati ogromnom štetom i nesagledivim posljedicama.
Uobziravajući sve navedeno, za sve one koji su svojim srcima posvećeni palestinskom pitanju imam nekoliko preporuka:
1. Borba za oslobođenje Palestine je borba na Allahovom putu, obligatna je obaveza i sukladno islamskom učenju pohvalno djelo. Pobjeda u jednoj takvoj borbi je zagarantovana, jer čak i da jedna osoba u toj borbi bude ubijena stići će do jedinstvene nagrade i neprolaznoga dobra. Osim toga, palestinsko pitanje je pitanje humanosti. Protjerivanje miliona ljudi iz njihovih kuća, s njihovih polja, iz životnog prostora i sa radnih mjesta – i to posredstvom ubistava i zločina – uzrokuje bol u svijesti svakog čovjeka i potiče ga da se hrabro i odvažno usprotivi takvoj nepravdi. Prema tome, ograničavanje ovog pitanja isključivo na Palestinu ili pak maksimalno na arapsko pitanje, nije ništa drugo nego jedna velika greška. Oni koji u kompromisu nekoliko palestinskih faktora ili vladara nekoliko arapskih zemalja vide izgovor za zanemarivanje ovog islamskog i ljudskog pitanja pate od hroničnog nerazumijevanja suštine ovog pitanja, a na pragu su i izdaje zbog intelektualnog krivotvorenja palestinskog pitanja.
2. Cilj ove borbe je oslobađanje svih teritorija Palestine – od mora do rijeke – i povratak Palestinaca u njihovu domovinu. Umanjivanje ovog cilja pod izgovorom osnivanja nezavisne države na jednom djeliću palestinske teritorije i to na jedan ponižavajući način koji se spominje u vokabularu nedoličnih cionista, niti je odraz istinoljubivosti, a niti djelo koje pronalazi ozrcaljenje u realističnosti. Realnost je da su danas milioni Palestinaca intelektualno i iskustveno stasali i stigli do tako visokog stupnja samopouzdanja da se u cijelosti posvete ovom velikom džihadu i, naravno, budu ubijeđeni u obistinjenje konačne pobjede koja je spomenuta riječju Uzvišenog: “A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan!” (Kur’an, 22:40) Mnogi muslimani širom svijeta će im, bez ikakve sumnje, pružiti podršku i sa njima će suosjećati. Ako Bog da!
3. Iako je korištenje svih vjerom dozvoljenih i legalnih potencijala, poput globalne podrške, u ovoj borbi dozvoljeno, ipak se mora ozbiljno suzdržati od gajenja povjerenja prema zapadnim vladama i svjetskim organizacijama koje su, javno ili tajno, vezane za te vlade. Oni su neprijatelji bilo kojem uticajnom entitetu islamskoga identiteta. Oni ne obraćaju pažnju na prava ljudskih bića i naroda. Oni su sami islamskom ummetu nanijeli najviše štete i nad ummetom počinili najviše zločina. Koja je svjetska organizacija ili institucija ili koja je zločinačka sila do sada odgovarala za terore, masakre, izazivanje ratova, bombardovanje i vještačke suše u mnogim islamskim i arapskim zemljama?
Danas se prebrojava svaka žrtva koronavirusa širom svijeta, ali niko nikada nije upitao ko je ubica i ko je odgovoran za ubijanje više stotina hiljada šehida, ko je odgovoran za stotine hiljada zarobljenika i osoba kojima se gubi svaki trag u državama u kojim su Amerika i Evropa raspalile ratove?! Ko je odgovoran za nedužnu krv prolivenu u Avganistanu, Jemenu, Libiji, Iraku, Siriji i drugim državama? Ko je odgovoran za sve silne zločine, uzurpacije, okupacije, uništavanja i nepravdu u Palestini? Zašto niko nije izbrojao milione djece, žena i muškaraca izloženih nepravdi u islamskom svijetu? Zašto niko ne izražava čak ni suosjećanje povodom masakriranja muslimana? Zašto milioni Palestinaca već sedamdeset godina moraju biti u izgnanstvu, protjerani daleko od svojih domova i ognjišta? I zašto prva qibla muslimana, Kuds, treba biti izložen uvredama? Organizacija – kako se već zove – ujedinjenih nacija ne djeluje u skladu sa svojim poveljnim obavezama, a takozvane institucije za zaštitu ljudskih prava su mrtve. Parola “Zaštita prava djece i žena” ne odnosi se na unesrećenu djecu i žene u Jemenu i Palestini. To je pravo stanje tiranskih okrutnih zapadnih sila i njima odanih svjetskih organizacija. Stanje pojedinih vlada u regionu koje ih slijede po pitanju bezobraznosti i beščašća je takvo da ga se jednostavno ne može opisati. Prema tome, ponosito muslimansko društvo se mora osloniti na sebe i snage u svojoj unutrašnjosti, iz rukava izvući svoje snažne ruke i, oslanjajući se na Boga i vjerujući Bogu, ukloniti prepreke s kojim se suočava na svom putu.
4. Veoma bitna stvar koju politički i vojni prvaci islamskog svijeta ne smiju zanemariti jeste politika kojom Amerika i cionisti nastoje borbu prebaciti u zaleđe samoga fronta otpora. Pokretanje unutrašnjih ratova u Siriji, vojna izolacija i danonoćno ubijanje u Jemenu, teroriziranje i uništavanje, proizvodnja DAEŠ-a (ISIL-a) u Iraku i brojne druge slične pojave u pojedinim drugim regionalnim državama, zajedno su dimna zavjesa i metode kojim se nastoji zaokupiti Front otpora i na taj način pružiti prilika cionističkom režimu da nastavi sa realizacijom svojih planova. Pojedini politički lideri muslimanskih zemalja su se nesvjesno, a neki čak i svjesno našli u službi neprijateljskih metoda. Realizaciju tih pokvarenih politika moguće je osujetiti ozbiljnom posvećenošću i čvrstom voljom ponosite omladine širom islamskog svijeta. Omladina u svim islamskim, posebno arapskim, zemljama ne bi trebala previdjeti mudru preporuku velikog Imama Homeinija: “Koliko god glasnije možete viknite na Ameriku!” – i, naravno, na cionističkog neprijatelja.
5. Politika normalizacije prisustva cionističkog režima u regionu ubraja se među glavne politike Sjedinjenih Američkih Država. Pojedine arapske vlade koje igraju ulogu američkih marioneta u regionu krenule su s pripremama preduvjeta za aktivniju provedbu te politike, a to čine kroz upostavu ekonomskih i sličnih veza s cionističkim režimom. Ti njihovi napori su, naravno, jalovi i neplodni. Cionistički režim je smrtonosna priraslina koja neupitno šteti ovom regionu i, bez ikakve sumnje, biti će odstranjen i iskorijenjen, a sram i crnoličje će zadesiti sve one koji su tim tiranskim hegemonističkim politikama na raspolaganje stavljali vlastite kapacitete. Pojedini, s namjerom da opravdaju svoje loše ponašanje, posežu za argumentacijom da je cionistički režim realnost u regionu, ali pritom zaboravljaju da se s realnostima kao što su smrtonosne prirasline treba boriti i da ih treba odstraniti. Danas je koronavirus jedna realnost i svi razumni ljudi prihvataju nužnost borbe protiv te pojave. Dugogodišnji virus cionizma, bez sumnje, neće još dugo opstati i biti će iskorijenjen čvrstom voljom, imanom i ponositošću omladine u ovom regionu.
6. Moja glavna preporuka je da se nastavi borba, da se konsolidiraju i dobro organizuju organizacije koje se bore na Božijem putu i da međusobno sarađuju, te da se polje džihada proširi na sve palestinske teritorije. Svi moraju podržati palestinski narod u tom svetom trudu na Božijem putu. Svi moraju napuniti palestinske ruke koje se bore i čvrsto stati iza njih. Mi ćemo na tom planu s ponosom učiniti sve što je u našoj moći. Mi smo jednoga dana procijenili da su palestinski borci otpora hrabri, ponosni i odvažni, ali da su im ruke prazne i da nemaju oružja. Božijom uputom i pomoću smo pripremili program čiji rezultat se ogleda u promjeni odnosa snaga i moći u Palestini, kao i u činjenici da Gazza danas može stati naspram vojnih napada cionističkog neprijatelja, oduprijeti se neprijatelju i nad njim izvojevati pobjedu. Ova promjena u odnosu snaga na dijelu poznatom kao okupirane palestinske teritorije u konačnici će palestinsko pitanje moći približiti finalnim koracima. Palestinska autonomna oblast po ovom pitanju ima veliku obavezu. S barbarskim neprijateljima se ne može razgovarati nikako drugačije doli silom i s pozicije snažnog i moćnog, a – hvala Uzvišenom Bogu – hrabri palestinski narod koji se odupire okupaciji tu je snagu jasno osjetio u svojoj nutrini. Palestinska omladina je danas žedna odbrane svoje časti i plemenitosti. Hamas i Islamski džihad u Palestini i Hizbullah u Libanu svima su pokazali šta treba činiti. Svijet neće zaboraviti onaj dan kada je cionistička vojska prešla granice Libana i kada je napredovala skoro sve do Bejruta, ali isto tako neće zaboraviti ni onaj dan kada je zločinački ubica po imenu Arijel Šaron prolio potoke nedužne krvi u Sabri i Šatili. Svijet nije zaboravio a niti će zaboraviti onaj dan kada je ista ta vojska, suočena sa snažnim udarcima Hizbullaha, bila prisiljena da se uz velike žrtve i priznavajući poraz, povuče iz Libana i na koljenima moli za primirje. Snažna ruka i pozicija snage i moći je upravo to. I sada bi neko kao trebao obraćati pažnju na to što jedna evropska država, koja bi se zbog prodaje hemijskog naoružanja Sadamovom režimu trebala stidjeti do vječnosti, srčani i odvažni Hizbullah stavlja izvan zakona?! Izvan zakona je jedan takav režim kakav je u Americi koji proizvodi DAEŠ i onakav kakav je ona evropska vlada čije hemijsko oružje je u smrt odvelo na hiljade nedužnih osoba u iranskom gradu Baneh i u iračkom Halabčehu.
7. Nepromjenjiv stav je da Palestina pripada Palestincima i da tom zemljom treba da upravlja volja palestinskog naroda. Provedba opšteg referenduma na kojem bi se izjasnili sljedbenici svih religija i sve etničke grupe autohtonih Palestinaca – a riječ je o prijedlogu koji smo svjetskoj javnosti prezentirali bezmalo prije dvije decenije – jedino je rješenje palestinskog pitanja i jedini put koji može ispravno odgovoriti svim aktualnim i budućim izazovima s kojim će se suočiti Palestina. Realizacija ovog prijedloga će pokazati neosnovanost tvrdnji zapadnjaka o antisemitizmu o kojem bruje na sva zvona. Na tom referendumu bi glasali autohtoni palestinski jevreji, hrišćani/kršćani i muslimani i svojim glasom bi zajedno odredili koji politički sistem žele u Palestini. Ono što treba da napusti to područje i da ode daleko od tog područja jesu cionistički sistem i sami cionisti koji predstavljaju novotariju čak i u judaizmu s kojim nemaju dodirnih tačaka.
Na kraju, s posebnim pijetetom se prisjećam šehida Qudsa, počev od šejha Ahmeda Yassina, Fathija Shaghaghija i Sayyida Abbasa Mousavija pa sve do velikog islamskog zapovjednika koji je istovremeno i nezaboravno lice otpora, šehida Qasema Solejmanija, i velikog iračkog mudžahida, šehida Abu Mahdija Al-Mohandesa i drugih šehida Qudsa. Selamim i plemenitu dušu Imama Homeinija koji nam je pokazao put časti, ponosa i zalaganja na Božijem putu. Uzvišenog Boga molim da dušu velikog mudžahida, rahmetli Huseina Šejhu-l islama, koji je na ovom putu godinama ulagao maksimalan trud, obaspe svojom milošću i plemenitošću. Ovogodišnji Dan Kudsa je prvi u kojem nema našeg dragog i poštovanog Qasema Solejmanija pa vas sve pozivam da njegovu plemenitu dušu obradujemo jednom Fatihom i učenjem sure Al-Ihlas:
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (1) Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, (2) Milostivog, Samilosnog, (3) Vladara Dana sudnjeg, (4) Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (5) Uputi nas na Pravi put, (6) na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (7)” (Kur’an, 1: 1-7)
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
“Reci: ‘On je Allah – Jedan! (1) Allah je Utočište svakom! (2) Nije rodio i rođen nije, (3) i niko Mu ravan nije!’"
Neka je mir i Božija milost na vas
Esselamu alejkum ve rahmetullah
izvor: https://www.balkantimes.net/