“Sigurno je da ti spomenici neće generacijama budućnosti govoriti isto što i nama govore, ali važno je da ne zaćute.” Bogdan Bogdanović
Marko Lulić, Mapa spomenika u Jugoslaviji
Bogdan Bogdanović je u periodu od 1950. do 1980. godine projektovao više od 20 memorijala na teritoriji čitave Jugoslavije. U njima je na specifičan način ujedinio tragiku žrtava II svjetskog rata i arhetipske simbole. Shvaćen među kritičarima kao eklektičar i najizrazitiji predstavnik socijalističkog estetizma u spomeničkoj arhitekturi, Bogdanović je od strane poštovalaca označen kao jedan od rijetkih umjetnika koji je, ističući istorijske arhetipove, tragao za univerzalnim značenjima simbola koje je stvarao, ali i istorijskih fenomena koje je obilježavao.
Bogdan Bogdanović, Spomenik Nekropola žrtvama fašizma, izgrađen:1961.
O značaju simbola za održivost zajednice u Jugoslaviji pisao je Zoran Đinđić u knjizi Jugoslavija kao nedovršena država iz 1988. godine kada zauzima stav da se nacionalna državnost ne integriše prvenstveno putem institucija, nego zajedničkim simbolima, u kojima je jedinstvo političke zajednice prisutno, a da ne mora biti tematizovano. Tu će u pomoć političkom vrhu priteći arhitekte, vajari/skulptori/kipari – umjetnici raznih poziva i naroda Jugoslavije, da bi predstavili specifičan i izolovan kontekst u kome se nalazila zemlja poslijeratnih godina, baš kao što je imala i autonoman i jedinstven antifašistički pokret u toku rata; simbolika nalijepljena na njihove spomenike na izvjestan način je pravila otklon kako od socijalističkog istoka tako i od demokratskog zapada, pa tako Vanja Radauš 1974. godine izjavljuje: “Ja poštujem zapadnu kulturu, ali sam zaljubljen u svoju zemlju i alergičan sam na to što se zove Zapad. Roden me oduševi uvijek i svaki detalj katedrale u Šartu ili Remsu, ali ja nemam kompleks pred tim: na mene su ipak više uticali ovo tlo na kome živim, taj rat koji smo vodili. Tifusari su tu, u meni i danas.” Memorijalna umjetnost se ovdje razvija nezavisno od najčešćih oblika antifašističkih veličanja u drugim socijalističkim zemljama koji su bili uglavnom jasne figure boraca u pokretu ili suprotno, apsolutno apstraktne forme bez posebne ornamentike u radovima. To će se analizirati u spomenicima Živkovića, Đokića, Bogdanovića, Grabulovskog, Bakića.
Dušan Džamonja, Spomenik revolucije naroda Moslavine, izgrađen: 1967.
1979. godine, kada je memorijalna arhitektura u Jugoslaviji bila u zenitu, Miodrag Živković i Aleksandar Đokić rade projekat Kadinjače. Tema analize može biti specifična pejzažna struktura, razdvojena u tri kruga zasebno odvajajući amfiteatre radnika, vojnika i civila. Segmenti sa jedinstvenim funkcijama se prelivaju jedan u drugi, duž kičme koja se izvija po terenu.
Miodrag Živković i Aleksandar Đokić, spomenik Kadinjača, izgrađen: 1979.
Memorijal Sutjeska se sastoji iz dvije bijele kamene stijene visoke 20 metara simbolišući tjesnac kroz koji se jugoslovenska vojska morala probijati, a sa nalijepljenim borcima i kolonama u pokretu. Ti ornamenti iako izgledaju sraslo spomeniku gledajući sa daljine izgled napukle stijene, zapravo su jasno aplikativni elementi – to su oni koji su vječno ostali tu, oni koji su pali. Pjesnik je ispod spomenika zapisao: “Tu niko nije umro ko je umro.”
Miodrag Živković, Spomenik bitke na Sutjesci, izgrađen: 1971.
Spomen kompleks Kozara je izgrađen od 1967. do 1972. godine. Rijetko koji vajar koristi bijelu boju kao medij za osjećaj jezivog, sablasnog i mrtvačkog u vezi sa čovjekom kao što je to činila većina naših umjetnika na ovim memorijalima, pa i u ovom slučaju, na Kozari. To je boja zime, boja stijena u ćelijama smrti, bjelina kosti, boja zida pred kojim se strijelja.
Dušan Džamonja, Spomenik revolucije na Mrakovici, izgrađen: 1972.
U tu vrstu spomenika spada i onaj Bakićev, osporavani i obožavani, Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije - oštar, dinamičan i monumentalan, ovaj spomenik koji je danas gomila srušene konstrukcije (ratovi '90ih), nekada je bio visok 30 metara. Matko Meštrović kao pozitivnu činjenicu prepoznaje sve veće i očitije učešće arhitekata u projektovanju i podizanju spomenika, osvrćući se na Bakićev.
Vojin Bakić, Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije (nakon izgradnje i nakon rušenja), izgrađen: 1968.
Memorijalni park Petrova gora osnovan je 1963. godine. Spomenik Ustanku naroda Banije i Korduna je rađen po, opet, Bakićevom projektu, u istom materijalu kao i Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije. Polirani nerđajući čelik stvara sjajnu površinu koja hvata sunčevu svjetlost i poglede spoljašnjeg svijeta, s jasnom namjerom da ne želi oživjeti mračnu prošlost završenog rata, već samo naglasiti svijetlu sadašnjost socijalističke zemlje.
Vojin Bakić, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna (spomenik nakon izgradnje i stanje u kome se nalazi danas), izgrađen: 1981.
Stoga, spomenimo spomenike, i njihovu svijetlu prošlost, u našoj mračnoj sadašnjosti.
