potaknuti dijalozima i mišljenjima zadnjih dana uoči otvorenja i tijekom salona vizualnih umjetnosti, dopuštamo upliv nove točke u gradu --- džamija. prostor u glavnom gradu koji je kroz svoju povijest, danas, a možda i ubuduće, najsnažnije nabijen kulturološkim značenjem. njegov današnji naziv je dom hdlu = hrvatsko društvo likovnih umjetnika.
za start ćemo proći kroz kratku povijest kuće na njenom trgu žrtava fašizma. javno je dostupan niz informacija i konotacija, najčešće u raznobojnim političkim okvirima, no pokušat ćemo se držati objektivnih činjenica. ukoliko dođe do greške u prenošenju povijesnih zapisa, nježno ukažite na nju.
početna ideja za tada neizgrađeni trg je bila podizanje spomenika kralju petru I. oslobodiocu zagreba. 1933, između dva svjetska rata, hrvatsko društvo umjetnika predlaže da se umjesto spomenika realizira kuća - prostorno i društveno veći i snažniji "spomenik" kralju, tada zvan domom likovnih umjetnosti. skoro pa logična "win-win" situacija, nešto što je kroz modernu postalo uobičajeno (napuštanje punktiranja spomenika u javnom prostoru). budući da je u to vrijeme meštrović bio najsnažnije ime hrvatske likovne scene i predviđen za izradu inicijalne skulpture, tako je on predložen i za izradu koncepta buduće kuće.
meštrovićev paviljon je građen u periodu od 1934 do 1938 prema idejnim skicama samog kipara ivana meštrovića, uz suradnju dva arhitekta, harolda bilinića i lavoslava horvata. prvotna namjena građevine (kao i današnja) bila je izložbeni prostor. tada se ona nazivala domom hrvatske umjetnosti kralja petra I. oslobodioca. 1938 godine završava gradnja doma te ga 1.12. posvećuje nadbiskup alojzije stepinac. nedugo nakon, otvara se prva izložba "pola vijeka hrvatske umjetnosti".
za vrijeme ndh, paviljon prestaje funkcionirati kao galerija. 1941, pod odlukom ustaškog režima i nekih ranijih njihovih raznolikih obećanja, preuređuje se u centralnu džamiju. tada se grade tri minareta, a u unutrašnjosti se dograđuju elementi islamske arhitekture. preuređenje je trajalo tri godine, a za njega su bili zaduženi zvonimir požgaj, hilmija bešlagić i stjepan planić, od kojega i dolazi ideja o podizanju tri minareta. šadrvan = fontana i predtrg je jedino što je iz tog perioda ostalo sačuvano, kao rješenje pristupa.
ovdje ću prenijeti kratak ulomak teksta miljenka jergovića: "Na preuređenju unutrašnjega prostora radi Požgaj. On ruši pregradne zidove i ispod ostakljene kupole, koju je projektirao Zvonimir Kavurić, koji će uskoro biti obješen, gradi još jednu kupolu. U svakome je hramu kupola najvažniji element arhitektonike. Kupolu zagrebačke džamije gradio je čovjek kojeg će pogubiti režim koji je džamiju gradio. To je simbolički jako."
ubrzo nakon završetka 2. svjetskog rata, paviljon ponovno prolazi preobrazbu. 1948 (samo četiri godine nakon izgradnje) se ruše minareti, a sama kuća se preuređuje u muzej revolucije - muzej o partizanskom pokretu i poratnim događajima. tada se njena karakteristična staklena kupola prekriva, oblaže, radi njenog muzejskog postava i zaštite same građe. u to vrijeme je bio aktualan projekt arhitekta vjenceslava richtera. kasnije je sitne preinake radio i andrija mutnjaković.
uoči raspada jugoslavije, kreće inicijativa za povratak doma u njegovo originalno korištenje. krajem 1990 hrvatsko društvo likovnih umjetnika otvara izložbu "dokumenti - argumenti". tri godine kasnije, nakon niza akcija, kuća se vraća hrvatskom društvu likovnih umjetnika. tada je ona obnovljena i preobražena u svoju izvornu funkciju - kao galerijski prostor. u periodu 2001 - 2006 kupola se ponovno otkriva, no njen prsten ostaje zatvoren.
i u 2010ima su se dogodile njene transformacije. za vrijeme prošlog gradonačelnika, 2018 se uklanja vegetacija oko kuće, pod opravdanjem da su meštrovićeve originalne ideje ocrtavale čistinu prostora oko paviljona. doduše, to nije istina, već su u izvornim nacrtima uočene nepravocrtne šetnice, a na fotografijama iz tadašnjeg doba je vidljiva točkasto zasađena vegetacija različitih visina. tada, 2018, je taj potpuno ogoljeni paviljon sa svojim noćnim šarenim osvjetljenjem (kakvo je nažalost postalo izrazito popularno zadnjih godina) nalikovao na kič lunaparka monumentalne (faš) arhitekture.
danas kuća ponovno prolazi sveobuhvatnu obnovu, pod direkcijom arhitekta saše randića. prije nego skočimo na njeno stanje od zadnjih par dana, ukratko ćemo proći kroz njen urbanistički i arhitektonski značaj:
urbanistički značaj: kuća je pozicionirana na trgu u matrici donjogradskog bloka, negativ zadanog pravila, čime unosi dinamiku u prostor. postala je jedan od najprepoznatljivijih orijentira, okvir pogleda na tornjeve zagrebačke katedrale. jedan od tri trga u nizu (hrvatski velikani - žrtve fašizma - krešimirac), stanica na potezu koji presjeca ortogonalna kretanja. odluka prepuštanja gradske praznine rezultirala je paviljonom koji je postao jedan od simbola kulturnog identiteta. kuća se nalazi centralno na umjetno podignutom terenu nastalog radi presvođenog kanala potoka medveščak.
arhitektonski značaj: gledajući kroz povijest, kuća svojom apstraktnom formom prihvaća različite funkcije i režime. čista forma koja je omogućila bivanje - "dom", svim oblicima vlasti, autoriteta, vjere, politike, društva. ostvarena je čistoća koja je bila dovoljno jasna i privlačna svima, nešto što je u zagrebu rijetko, ako ne i nepostojeće. jasan je prostorni pokazatelj društvenih mijena i simbol kontinuirane transformacije. nadživjela je sve navedeno.
sada stižemo u današnji trenutak. dok se kuća obnavlja u punom jeku, za vrijeme trajanja salona vizualnih umjetnosti, jedna od pozvanih suvremenih umjetnica koristi zatečenu situaciju i oblaže skele samog gradilišta - nora turato. dom nam priča i zatvoren.
prije nego što uđemo u presjek njenog djelovanja, staviti ću malu napomenu nad sve zapisano. budući da ne pripadam bazenu znanja povijesti umjetnosti, kritičara umjetnosti ili istraživača umjetnosti, zapisi će biti zasnovani na pročitanim, javno dostupnim tekstovima. čitanje njenog rada će biti SUBJEKTIVNO, u sloju sa prikupljenim znanjem o umjetnosti i čitanjem trenutnih društvenih kretanja, percepcije, struke i prostora u kojem se nalaze.
dakle, tko je nora turato? umjetnica čiji su glavni medij riječi - njih koristi kao sliku, knjigu, zvuk, prostor i kretnju. budući da pripada mlađem krugu trenutno svjetski poznatih autora, postaje jedan od prepoznatljivih glasova generacije kojoj pripada - millennials. iako danas prevladava najveće miješanje generacija ikad i pomalo je teže razaznati što kojem desetljeću pripada, ostati ćemo pri tome da je ona u tom "M" košu, radi lakše orijentacije.
prije nore je riječima nastupala jenny holzer. nije prva i nije jedina, uz nju se nerijetko spominje barbara kruger, ali je daleko najupornija i najprepoznatljivija po svojim političkim, feminističkim, autoritativnim izjavama koje su otkrivale moć koja je prolazila kroz odabrane riječi. nora od nje posuđuje feminističke postavke, ali riječi ne koristi za striktna upozorenja, već dopušta da njeno tijelo i glas budu sam medij onoga što se događa u virtualnom - preko performansa.
nadalje, riječi s kojima se susreće u svima (ne)vidljivom virtualnom svijetu prenosi na dvodimenzionalne površine papira, platna, metala. riječi, njihove odnose i dizajn stvara sama, dok za tipografiju (MOŽDA) postoji tim ljudi s kojima radi. radovi često evociraju natpise upozorenja, opasnosti, pa i eu direktive o natpisima za štetnost duhana. netko tko je ranije proizveo sličan natpis za "rauch macht frei" je slikar damir sokić. ne možemo tvrditi da joj je to jedna od inspiracija, možda je slučajnost, ali bilo bi simpatično da imamo nacionalni identitet zasnovan na prepoznatljivoj grafičkoj produkciji.
zadnjih godina je porastao trend korištenja riječi kroz razne medije. ta grana umjetnosti je eksplodirala korištenjem interneta, a pojava meme kulture je i dalje plodno tlo za slobodne izričaje. engleski tu i dalje prevladava kao glavna jezična odrednica, a to je jezik kojim barata i sama nora. piše na engleskom, mi učimo na engleskom, bilo je nužno da postanemo dvojezični kako bi nas drugi razumijeli, a ipak smo označeni kao narod koji nije dovoljno otvoren prema drugim nacionalnostima.
što se tiče performansa, tu su njeni feministički postulati najvidljiviji, koliko god pokušala biti što neutralnija u provedbi svoga djela. funkcija je kroz vrijeme ostala ista, ali se forma mijenjala, u skladu s globalnim fenomenima. stvara koreografije i zbirke fragmenata tekstova prikupljenih u virtulanom i stvarnom svijetu, postaje njihov prenositelj, trenira dijalekt. svaki novi ciklus naziva "pool" - bazen riječi, od kojih stvara nove scenarije zasnovane na svakodnevnim fluktuacijama. prenosi teme tjeskobe, feminizma, burnouta, ironije. oživljava svoje okamenjene 2D motive.
nakon kratke diskusije o riječima i performansu, prelazimo u prostor - dimenzije jednog dijela njenih radova prelaze slikarsko-grafičke veličine i zalaze u prostorna mjerila. crveni ekran s riječima i glasom u amsterdamskom stedelijku postaje prostorna pojava na sjecištu vertikala. njen natpis aaaa! u beču prelazi preko ugla, stvara usmjerenje jednako kao kniferov meandar u kutu iz 1961. njeni radovi kroz vrijeme postaju sve smjeliji, veći, glasniji. otvara joj se mogućnost izlaganja u zagrebu.
za potrebe salona vizualnih umjetnosti, kao pozvani autor, odlučuje proizvesti prostorno-zvučno djelo, ni manje ni više, nego na najdinamičnijoj točki grada. sada kada poznajemo džamijinu povijest i transformacije, možemo razumijeti i značaj izabrane lokacije. usporedbe radi, 2023 smo imali jedno slično oblaganje, instalaciju ivane franke na zrinjevcu, no tada je u pitanju bila (recimo to tako) sramežljiva umjetnost. ovdje se, dakle, radi o potpuno drugačijem pristupu.
umjetnica je odlučila obući dom umjetnika u svima razumljivu izjavu, bez političkih konotacija, bez iskaza uvjerenja, bez izricanja moći, bez pokušaja nagovora ili kontrole. prepušta drugima čitanje, a koristi sebi poznat medij. kroz četiri mjeseca, do kraja siječnja 2026, svaki dan u podne u gradu postoji još jedan zvuk osim gričkog topa. dok je top označavao podešavanje satova u gradu te simbolizira obranu zagreba od turskih napada, tada glasno aaaa! može podsjetiti na snagu žena.
ako već imamo nekoga tko nas može predstavljati u svijetu (umjetnosti), neka to bude nora. njen aaaa! kroz četiri mjeseca neka podsjeća da su ideje ostvarive. imamo jasnu prostornu poruku, umjetninu koja je prešla u privremenu arhitekturu, koja bi svima trebala poslužiti kao injekcija samopouzdanja. ako jedna mlada žena može drmati svijetom suvremene umjetnosti, onda bi ju i njen narod mogao slijediti.
za kraj, najpoželjnija lokacija u gradu na četiri mjeseca postaje (o)stvar(e)na globalna točka. ranije je konstrukcija skele katedrale postala svjetski fenomen, a sada naše izvozne misli poprimaju oblik umjetničkog platna. možda smo zemlja privremenih intervencija? možda kosmos i njihova teorija o temporary tecture danas zbilja ima daleko veći gradotvorni značaj od čvrste, višedesetljetne arhitekture? stvara li se nova vernikularnost? može li se arhitektura osloboditi svoje permanencije? ukidamo li hijerarhiju? stvaramo li novi identitet?
