#kod mosta

[kodmosta]

Nedjelja oko sedam ujutro

A neke stvari izgledaju drugačije.

[kodmosta]

Nedjelja oko sedam ujutro

Probudila sam se rano da vidim kako izgleda prostor nakon subote navečer. Neke stvari izgledaju isto kao i druge dane.

[kodmosta]

Utorak oko sedam navečer

Budući da je tehnologija oko mene odustala od točnih datuma, to jest, inzistira na svojim interpretacijama, odlučila sam odustati od kronološkog pregleda i zadnje četiri šetnje dokumentirati u drugačijem redoslijedu. Možda se neće osjetiti razlika.

Sugovornik mi je bio Njemac na studentskoj razmjeni, tako da je bilo zanimljivo šetati se s obzirom na njegovu perspektivu. Bez obzira na to, već je bio u prostoru, iako kratko i možda jedanput ili dvaput. Pokazao mi je neke fotografije snimljenje u tramvaju koji se vozio po aktualnom području. Kontrast između Zagreba prije i preko rijeke mu se svidio. Svidjela mu se i arhitektura Novog Zagreba. Uočavao je detalje koji su meni promakli. Otišli smo do njemačkog supermarketa (bila sam žedna) i rekao je da je ljepši od onih u Njemačkoj. Pričali smo o hrvatskom i, na trenutke, na hrvatskom.

[kodmosta]

Percepcija vremena

Inače, fotografije mi lažu. Neke od njih tvrde da su fotografirane u osam navečer u ponedjeljak.

[kodmosta]

Detalji ujutro

[kodmosta]

Utorak oko sedam ujutro

Prijateljica mi je rekla da uz prostor Tromostovlja veže sportsku i fizičku aktivnost. U svojoj čak najboljoj formi je možda bila kada je redovito trčala po nasipu. Ispričala mi je kako se jedanput i popela na luk Željezničkog mosta. Tu anegdotu sam već čula, ali iz nekog ju razloga nisam povezala s mjestom.

Pitala sam prijateljicu o tome kako bi oživjela / preuredila prostor. Sajam / izložba / utrke pasa na livadi. Rekla sam joj da mi napiše budžet.

[kodmosta]

Utorak oko sedam ujutro na putu do Savskog mosta

Glasni i nagli zvuk i metalna konstrukcija skoro iznad tebe koja se trese. Rano jutro i loše odspavana noć. Mislila sam da će se srušiti na mene, ali se zapravo samo oštar rub kamiona zabio u zaobljene rubove konstrukcije. Oko sebe sam čula komentare ljudi koji su izlazili na ulicu da bace pogled: ‘Isto kao i jučer!’ ‘Dva dana zaredom.’ Nastavila sam svojim putem.

[kodmosta]

Nedjelja oko pet popodne

Spontano mi se javila prijateljica s kojom se rijetko čujem i vidim. Pozvala sam ju da se podružimo na Savskom mostu. Toliko je toga bilo za raspraviti i nadoknaditi da smo se jedva osvrnule na prostor. S jedne strane mi je bilo malo žao zbog toga, ali s druge osjećam da je sasvim u redu dopustiti da se druženja sama razviju.

U ovom slučaju smo popile piće u kafiću, otišle do Studentskog doma Stjepan Radić, vratile se i odgurale svoje bicikle od okretišta do centra. Kasnije sam si postavila neka pitanja oko toga što mi je važnije... Trenutak šetnje ili dokumentacija? Spontanost razgovora ili razgovor o prostoru? Važnije mi je bilo osvijestiti si da ta pitanja postoje od toga da na njih odgovorim, tako da jedino što bih mogla ponuditi kao zaključak je da ovisi i da mi se sviđa koliko se međusobno razlikuju šetnje.