I vec dugo nismo ono sto smo nekad bili. Istina, nikad nismo bili ono sto sam ja zelio da budemo... Ali eto, makar smo bili. Nesto jesmo. I brisemo se sa velikog platna, vec su u kadru neki drugi ljudi i sve se bez nas nastavlja... kao da nas nikad i nije bilo.
A jeste. Ja znam da jeste, jer sam osjetio. Osjetio sam te da si tu, da ti je stalo i da me volis. A ti si osjetila da je meni stalo, i da te ja cuvam i da te ja volim. I zbog tog smo postojali. Pomisao da te imam pored sebe u zivotu me je ako nista cinila mirnim, spokojnim. A sad osjecam jedno veliko Nista. Isklizas mi iz ruku poput komada leda, samo sto je eto tebe mnogo ugodnije drzati za ruku. I osjecam ljubav kako umire i njen plamen duboko u meni polako tinja i gasi se... Jer nemam vise sta da dam. Jer sam samom sebi dusu izvadio zbog ove ljubavi. Jer sam shvatio da sam dosao do kraja. Ali i na kraju, da te izgubim, nikad nisam zelio.
Davno sam samom sebi rekao da cu za tebe uvijek da budem tu. I ja sam jos uvijek tu Breskvice. Ja te jos uvijek cuvam. I idalje mi je stalo... I ma sta rekao i cinio, jos uvijek te volim. Takva mi je narav, tvrdoglav i komplikovan sam do Boga, ali umijem da volim... samo ti to nikad nisi znala, nikad ti nisam pokazao tu moju stranu... i eto ostali smo na tome da sam tvrdoglav i komplikovan... Jebiga.