A torinói ló - The Turin Horse - Torinski konj
Neki su događaji toliko filmski da se mogu dogoditi samo u životu. Mnogi su proveli svoje kratko vrijeme na Zemlji čekajući da jedan takav događaj posjeti i njihovu sudbinu, većina nas je pri tom ipak samo čekala Godota. No, neki su životi bili obasjani trenutkom bljeska svjetlosti ili iznenadnog mraka. Jedan takav filmski moment krasi biografiju Friedricha Nietzschea. Vjerojatno najvažniju zimu svog života veliki je filozof proveo u Italiji, preciznije Torinu. Kobnog trećeg siječnja te 1889 godine izašao je iz svog pansiona na broju šest Via Carlo Albert te ugledao zapregu s konjem koji nikako da se pomakne s mjesta. Izgubivši živce kočijaš uzima biče te počinje udarati tvrdoglavu životinju. Nietzsche im prilazi te prekida okrutnu scenu tako što se baca nesretnom konju oko vrata glasno jecajući. Iduća dva dana poput mrtvaca leži na otomanu svog stanodavca ne izgovorivši niti jednu jedinu riječ. Nakon toga poživjet će još deset godina na brizi svoje majke i sestara oboljevši od progresivne paralize. Ova se biografska anegdota obično smatra početkom filozofove bolesti, ali i ludila. Priča se okončava njegovom smrću 1900 godine kada sa svijeta odlazi posve pomračena uma. Događaj s konjem tako dobiva ključno mjesto u svakom pokušaju tumačenja Nietzscheove sudbine. Što se događalo u filozofovoj glavi u trenutku kobnog zagrljaja? Zašto je taj svakodnevni prizor u njemu izazvao snažnu provalu suosjećanja? U kojoj je mjeri torinski incident odredio godine bolesti i ludila što su uslijedile? Ta i slična pitanja često se postavljaju u pokušajima rasvjetljavanja lika i djela Friedricha Nietzschea. No, čitava epizoda skriva i jedno posvema beckettovsko pitanje – ono sudbine anonimnog konja koji je htio on to ili ne htio promijenio život jednog velikog čovjeka i tako ušao u povijest. “Što se dogodilo s konjem?“ pitanje je na koje odgovora Béla Tarr svojim posljednjim filmom Torinski konj (A torinói ló, 2011).
Tarrov film tako je priča o konju i njegovim vlasnicima, siromašnom seljaku i njegovoj kćeri koji žive u skromnoj kolibi na nekoj pustopoljini. Naracija se otvara nakon samog incidenta kada se konj s vlasnikom vraća kući te prati idućih šest dana u životu te male zajednice. Film je strukturiran po danima svaki od kojih čini jednu od njegovih šest ravnopravnih cjelina. Radnja se u cjelini zbiva u kući i okućnici siromašnih oca i kćeri. Samo što riječ radnja upotrjebljena u kontekstu Torinskog konja zadobiva ironičan prizvuk. Naime, dani u životu ove obitelji nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu te se čitav film doima kao jedan beskrajno dug dan. Razlog tome leži u činjenici kako je životni horizont oca i kćeri jednako uzak kao i onaj nesretnog konja što ga drže zatočenog u štali. Nakon što otac s konjem stiže kući djevojka mu pomaže spremiti ga u štalu. Slijedi dugi kadar u kojem gledamo kako kćer svlači i oblači oca. Ovu ćemo radnju, prikazanu jednako dugim kadrovima, gledati i idućih dana. Jer u njihovom se životu ne događa ništa do li uvijek ista svakodnevna rutina, svaki im je dan sastavljen od dobro uvježbanih rituala. Sjede u kolibi, hrane životinje, opet sjede u kolibi, opet hrane životinje, djevojka pegla, otac pije. Vrhunac njihova dana kao i vrhunac radnje prve polovine Tarrova filma jest njihov zajednički obrok. Svaki dan obitelj jede samo i isključivo krumpire skuhane u kori guleći ih na tanjuru svojim radom izranjavanim prstima. Tarr ovom prizoru daje posebnu važnost prikazujući ga iz uvijek nove perspektive te ga uporno ponavljajući dajući mu sve veću dužinu (ili se barem tako čini gledatelju). Čitav se film zapravo sastoji tek iz trideset i četiri besprijekorno režirana crno-bijela kadra. Druga polovica filma uključuje i dva događaja. Prvi je posjet nekog čovjeka koji od njih želi kupiti rakije te se pri tom upušta u dug proročki monolog. Drugi ih pak dan posjećuju putujući cigani koje otac otjera sjekirom. No, ono najvažnije tek slijedi. Izgleda da je bunar pred kolibom presušio. Na malu prikolicu ukrcaju najnužnije potrepštine, privežu konja te odlaze u nepoznato. No, kada ne stanu na horizontu Tarr ne napušta kolibu, kamera i dalje snima sada pusti brežuljak iza kojeg je nestala prikolica s dvoje ljudi. U dugom kadru ne događa se ništa, Tarr je ostavio gledatelja da poput njegovih junaka kroz prozor pilji u uvijek isti horizont. A onda se na vrhu brežuljka opet pojavljuju otac i kćer koji su se izgleda odlučili vratiti u sigurnost svoje kolibe s presahnulim bunarom i tu na miru dočekati neizbježno.
Iz navedenog je sadržaja jasno da na beckettovsko pitanje s početka filma Tarr nudi isti takav odgovor, dakle apsurdan, pesimističan te duboko tragikomičan. Njegovi otac i kćer lako bi mogli biti junaci neke nikad napisane Beckettove drame o dvoje ljudi koji, dok rezignirano čekaju smak svijeta, vrijeme krate revno kuhajući krumpir u kori na vatri svoje trošne kolibe. Torinski konj prikaz je egzistencije iz koje je isisana svaka metafizika, čija statičnost i cikličnost parodiraju ljudsku potragu za transcendentnim značenjima naše kratke egzistencije na obalama svjetlosti. Svakim se kadrom uporno inzistira na beznadnosti čovjekove sudbine kao i na ironiziranju mogućnosti slobode izbora te su likovi svedeni na golo postojanje koje u redateljevim majstorski rukama postaje estetska činjenica. Fokusirajući se na ritualnost svakodnevnice Tarr kao da iskupljuje život male obitelji koji na filmskom platnu izgleda kao uzvišena tragedija. Njegovo je umijeće u tome da i one najsitnije radnje prikazuje tako da izgledaju kao da se ljudi koji ih obavljaju u tom trenutku zapravo sudaraju sa velikim zagonetkama smisla, slobode i smrti. Paradoksalan efekt koji postiže umjetnost beckettovskog tipa jest da dok na ekranu po tko zna koji put svjedočimo guljenju krumpira u nama sve snažnije kucaju velika, a neizrečena pitanja. Neki su ih nekoć postavljali jasno i glasno vičući u vjetra pred rezigniranom gomilom, na primjer Nietzsche i Dostojevski, dok drugi pak, na primjer Beckett i Tarr, njihovim upadljivim prešućivanjem potvrđuju ljudsku navadu da iz blata s nadom promatra začudno pravilne nebeske konstelacije. Apsurdna dvojnost ljudske egzistencije u kojoj se često barata krumpirom, a snatri o nečem mnogo hranjivijem oduvijek je realnost malih života. U rukama velikih umjetnika te su se smisla lišene sudbine premetale u estetizirane metonimije tišine kojom odzvanja čovjekova potraga za smislom. Egzistencija bez nada iznenada biva dotaknuta značenjem onda kada zahvaljujući ruci umjetnika iz jednine svog jada zrcali množinu nade da ga se jednom i zauvijek nadvlada.
Kojim sredstvima se Tarr služi kako bi postigao taj učinak? Odgovor je naizgled jednostavan – zvukom i slikom. Prikazujući nešto što je sadržajno lišeno svake poveznice s umjetnički lijepim Tarr se služi visoko stiliziranim dugim crno-bijelim kadrovima te sugestivnom glazbom koji prikazano prenose u domenu estetskoga. Dakle, sve u Torinskom konju izgleda filmski – svaka je savršeno promišljena pokretna slika nabrekla od značenja te hipnotička u svojoj lijepo oblikovanoj fluidnosti. Stoga iako se u filmu malo toga događa, on nije dosadan – u tome leži prava mjera redateljeva postignuća. Zamislimo li samo što bi manje sposoban autor napravio s istim scenarijem postat će nam jasno kako je Tarr nenadmašan umjetnik zvuka i slike, majstor filmskog jezika. Torinski konj otvara se nezaboravnim kadrom konja u trku čije lice možemo promatrati izbliza dok u pozadini grmi potresna instrumentalna glazba. Nakon što smo s ekrana pročitali o Nietzscheovu incidentu sada kao da nam se govori: Evo, gledajte ga, to je taj torinski konj. I uistinu, možemo ga ne samo vidjeti nego i osjetiti njegov nemiran topli dah, takva je Tarrova vještina. Taj emocijama nabijen prizor funkcionira kao metonimija incidenta koji mu je prethodio te odražava redateljev postupak u cjelini koji možemo shvatiti kao slikovno uobličenje mračne misli koja je slavnog filozofa otjerala u ludilo, ali i kao njen komentar. Jer kad po povratku konja kući otkrijemo sumornost egzistencije te životinje i njenih vlasnika bit ćemo prisiljeni suočiti se licem u lice s apsurdom Nietzscheove žrtve. Konj i obitelj metaforičke su ekstenzije onih koji žive vječno zauzdani čekanjem, nadanjem, strahom, vjerom. Ključni moment Torinskog konja onaj je kada otac i kćer konačno odluče napustiti svoj dobro poznati svijet i vidjeti što je onkraj obronka, no ubrzo se pokunjeno vraćaju. Izgleda da se i oni koji su iskoračili iz svog kaveza poput pokislog pseta u njega prije ili kasnije vrate podvijena repa. Ili kako je rekao mudrac lakše je pokoravati se drugome nego služiti samom sebi. Redatelj je izjavio kako je Torinski konj njegov posljednji film. Prikladno je da Tarrova po svemu jedinstvena filmska odiseja završava dostojanstvenom posvetom Nietzcheovoj prometejskoj borbi razotkrivanja utvara što čovjeka drže u podmuklom snu sigurnosti. Kao i njemački filozof napajao se na izvorima mraka te nas je vješto plešući svoj sotonski tango nagnao da povjerujemo kako u toj vječnoj tami pulsira i neka nevidljiva svjetlost.
