#krleza

[gricka-vjestica]

"Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kime se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj." - Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi

[toute--la--nuit]

"Zašto bi čovek gluvima tumačio muziku?"

- M. Krleža

[stefanokatunar]

scenographer

Gospoda Glembajevi, ballet

HNK 2017.

[kisnaprafargo]

[asweetjane]

Zar oni znaju, kako ne treba gledati unatrag, nego naprijed! Neposredno, čisto, oprano, bez ijedne misli ili primisli! Samo gledati, nenaučeno, ne kroz tuđa stakla, nego u okviru svojih vlastitih emocionalnih mogućnosti: bez prostora, bez vremena, bez uma i bez razuma!

“Povratak Filipa Latinovicza”, Miroslav Krleža

[asweetjane]

Uglavnom: to su kompleksi romantični, obično povezani s ljubavnim doživljajima. Uspomene. Naše »ja« se pri tome raznježuje. Naše »ja« se vrlo često rastapa u sapunu i u limunadi, a da baš nije uvijek svjesno, da se tu radi isključivo o sapunu i o limunadi. Ima slabih trenutaka u životu čovjeka, kad je svatko, pa i najoporiji od nas, ženkasto raspoložen i godi mu gutati suze!

“Povratak Filipa Latinovicza”, Miroslav Krleža

[asweetjane]

Naše samodopadno i teško »ja« vrlo se rado sjeća »samoga sebe« - otprije.

“Povratak Filipa Latinovicza”, Miroslav Krleža

[asweetjane]

Čovjek živi u svojim vlastitim zatvorenim svjetovima, ima svoje vlastite ljepote, svoja vlastita živčana razdraženja, intenzivna, a često neobično zanosna (i iskreno lijepa), ali tu ljepotu, tu istinitost svog vlastitog (estetskog) zanosa predati drugima, to je teško, a često i neizvedivo. Upravo: nemoguće! Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.

“Povratak Filipa Latinovicza”, Miroslav Krleža