Slobodno nebo
Aniti Pajević
Sišli smo niz travu i izgubili se
u pogledima
Na orošenim vlatima za nama su se zgusnule kapljice;
Modri, kao pasiflore, opružili smo se po šumskom humusu
I gledali gore
u zasvođeni dan
Gubila se, gubila se, gubila
oštra nedoumica;
Padao je smisao po svemu
kao blagovijest,
Ali trebalo je proći još nekoliko decenija
prije nego smo to počeli pamtiti
Kao ipak lijepu mladost,
Ti u kuku, ja u čeljustima.
Rekla bi: Nakinuta membrana;
mlohavi mrijest.
Pamtiš li?
Jutro u Varšavi lijepo je kao i negdje drugo,
Ali biti u Varšavi je ljepše.
(Ime joj se rasipa u ustima;
kao k o š a r a,
Kao š u m s k i p l e s,
V a t r o m e t sa zemlje p r a h u lj e,
Var - ša - va)
Rekla bi: Na radnom stolu držim orahe i plodne dane;
iz uha mi curi otuđenost.
Zaboravljamo.
Nevažno je; nad nama je visoko hirovito nebo
a ulice su široke, široke.
Na Mokotovskom polju
ići ćemo tragom Kapuścińskog,
Utopiti stopala i žurbu u jezercu,
I utrti se u bivanje kao miris zvjezdastog
anisa u nos.
Tu život neumorno udara
u podsjetnike na smrt
Kao džemre
U zrak, u vodu, u zemlju
s ranog proljeća,
Ali mrtvi kao da su pristali
da se na kostima njihovim posvudnim
Prkosno živi i hoda.
Pamtiš li, pamtiš li, pamtiš li?
Zaboravljaš, zaboravljaš, zaboravljaš. _____________________________
(c) V. B. Borjen / Magazin NEMA