Intervju - časopis Poduzetnik
Mnogi su me pitali da li imam intervju u pisanom obliku. Stoga sam odlučio prenijeti na blog zadnji intervju. Još jednom se zahvaljujem časopisu Poduzetnik na iskazanoj prilici.
Predstavite se ukratko biografski i poslovno
Rođen sam 25. studenog 1986. godine, cijeli život živim u Kerestincu, jednom od naselja unutar Svete Nedelje, gdje sam završio prva četiri razreda osnovne. Ostatak osnovne škole završio sam u Svetoj Nedelji te opću IX. gimnaziju u Zagrebu. Po struci sam magistar inženjer elektrotehnike, radim kao programer u Ericsson Nikola Tesla d.d. trenutno kao razvojni i servisni inženjer u OSS-u zadnjih godinu dana, prije sam bio u R&D-u 3 godine, dakle sve zajedno četiri godine. Osim toga radio sam četiri godine za Banelli d.o.o., par mjeseci za iStyle d.o.o. i honorarno za sudskog vještaka za elektroniku te autoelektriku malo manje od pola godine. Bio sam odličan učenik, dežurni „štreber“ za zadaće iz fizike I matematike te sam išao na razna natjecanja od osnovne škole do fakulteta. Osim toga, pohađao sam glazbenu školu (sviranje violine i klavira) i bio aktivan u lokalnom zboru. Od osnovne do kraja srednje trenirao sam nogomet u NK TOP Kerestincu, ples te šah. Za vrijeme studentskih dana rekreativno sam se bavio boksom, tajlandskim boksom te samoobranom. Član sam hrvatske Mense, volim knjige, sport, glazbu, a još više volim filmove i filmsku glazbu. Zaručen sam i namjeravam se oženiti ovoga ljeta.
S trideset godina uspjeli ste se, kako kažete, probiti kroz sve izazove privatnog života. „Poslagali“ ste svoj privatni i poslovni život, kako?
Trudom, radom, uz pomoć obitelji, prijatelja i zaručnice. Mogu slobodno reći i srećom koja se na to nadovezala. Poslije fakulteta sam bio u ozbiljnom izazovu da odem izvan Hrvatske, jer je kriza bila na vrhuncu i vladala je općenito vrlo velika depresija među mojim društvom, posao se nalazio sve teže. Kako sam relativno brzo našao posao u Ericssonu, stvari su se počele slagati. Upoznao sam u međuvremenu sjajnu osobu s kojom sam odlučio graditi daljnji život, na poslu sam našao svoju nišu gdje se osjećam najbolje i najbolje doprinosim tvrtki, ali i svom osobnom razvoju. Prošao sam veće međunarodne projekte sa raznim profilima ljudi, svim vjerama i rasama, kojekakve sjajne, ali i napete situacije koje su me dobro oformile, uz malo privatnih izazova i zanimljivih trenutaka. Mislim da me najbolje formiralo kao osobu kad sam izgubio člana obitelji i tu sam se prizemljio te odlučio što želim u životu.
Tko je Dario Zurovec, kako bi sebe opisali? Što kod sebe možete istaknuti kao svoju osobnost, pozitivno, dobro? A mane, postoje li one?
Osoba sam velike volje, širokih interesa i energije. Rekao bih da mi je pozitivno to što još uvijek okupljam ljude i volim različitost mišljenja i karaktera, pogotovo ako se moje mišljenje ne slaže s njihovima. Naime, svaka takva prilika je da se nešto nauči. Organiziranost mi je sigurno vrlina. Volim kada je sve postrojeno po određenim pravilima. Direktan sam u komunikaciji, što je vrlina, ali i mana, ovisi kako se gleda na to. Mana imam dosta, ništa ne krijem, primjerice mogao bi bolje paziti na prehranu, neke stvari previše uzimam k srcu, dok ponekad znam biti impulzivan. Rekao bih da je to dio mog temperamenta koji najviše smirujem sportom.
Mnogi mladi ljudi nisu, poput Vas, svoj život posložili. Naravno, postoje objektivni i subjektivni razlozi. Imam osjećaj da su više okrenuti nekim drugim područjima i ciljevima od onih koje ste Vi ostvarili i zacrtali. Zašto je to tako, koji su razlozi presudili?
Iz mojeg viđenja, subjektivni razlozi su gubitak volje zbog raznih razloga. Većinom ekonomske prirode, neki možda i zbog ljubavnih ili obiteljskih neprilika, a neki kada se shvati kako je potrebno u puno navrata boriti se s vjetrenjačama i ljudima koji ih doživljavaju kao premlade ili neiskusne za određeni posao. Kako možete uostalom i steći iskustvo oko bilo čega ako vam se ne da prilika? Nitko nije stekao iskustvo bez da mu je netko dao priliku da se iskaže. Znate kako kaže misao – pamet je u glavi, ne u godinama. Objektivno je naše društvo još uvijek podložno razmišljanju – država bi trebala to riješiti, pa tako neka riješi i problem mladih. Po mom sudu je to krivo gledište. Mi činimo državu, mi trebamo rješavati te probleme, ne bude nitko drugi umjesto nas. Naša politika primjerice priča o mladima, a kad pogledate ljude s kojima se okruže, nemate mladog i stručnog kadra baš pred očima ili na televiziji. Onda mladi odustanu i odu van, u sredinu u kojoj se više cijeni njihov rad. Još je žalosnije, kad osjete čar života vani, kad shvate da im ostane još nekoliko stotina eura od plaće nakon što su sve račune podmirili, ne pada im na kraj pameti vratiti se u Hrvatsku i slušati rasprave koje datiraju još od 1945. godine, umjesto rješavanja životnih uvjeta ljudima pa da ostanu ovdje i u 2045. Još je gore što dio mladih ljudi, pogotovo u politici preuzimaju osobine starijih kolega te se ponašaju i provode istu tu politiku koja mlade tjera izvan zemlje. To apsolutno nije rješenje…
Imate obitelj, prijatelje, buduću suprugu,… Zašto onda odluka da 2004. g. uđete u politiku-i to lokalnu?
Nisam mogao gledati sa strane što se događa u mojoj sredini, bez da se aktivno uključim u mijenjanje stanja. Mogu reći da je puno toga utjecalo na tu odluku. Odgoj, uvjerenje, situacija u društvu, prijatelji. Nisam tip koji će samo gledati sa strane i ne učiniti ništa. Puno puta sam čuo prigovore što mi to treba? Sve mi je uredno u životu, čemu se gurati u tu kaljužu? Ako gledate politiku sa strane, onda se politika bavi vama. I to nije dobro.
Percepcija većine običnih ljudi je da je većina političara okrenuta nekim svojim interesima, preslagivanju „trgovinom“, nedostatak osjećaja za probleme običnih ljudi, nepostojanje pune odgovornosti za ono što rade… Podnijeti ostavku iz moralnih razloga izgleda kao nemoguća misija?
Percepcija im je nažalost točna i s time se teško boriti te bilo koga uvjeriti da ste drugačiji. Riječi su izgubile težinu, samo ono što čovjek napravi i njegov krajnji rezultat. Osobno sam prošao previše sličnih problema, da bih se ponašao jednako kao i svi političari dosada. Naravno, uvijek je lakše reći nego učiniti, međutim dosta puta su me htjeli kupiti ili pridobiti u svoju stranku trgovinom. Primjerice, HSS me zvao četiri puta, nudili mi poziciju, novce i kojekakve stvari. Kad sam to odbio, prigovarali su mi da sam budala što sam odbio vladajuću strukturu, jer bih sada bio potpredsjednik vijeća za 2000,00 kn. Novci nisu vrijedni toga da vas ljudi preziru ili da se prodate za njih dok se izvršavaju loši projekti ili provodi loša politika. Gledaju se još uvijek sitni interesi, ljudi se prodaju za Judine škude, zato i je nemoguća misija vidjeti ostavku iz moralnih razloga.
Postoji li način i model u kojem nećemo biti povučeni u svoj privatni svijet, pasivni i nespremni se boriti za naše, opće, interese?
Postoji, naravno. Modela imate svakakvih, možete kao pojedinac ako imate dovoljno volje, vremena, novaca goniti pravdu. Možete i putem civilnog društva, preko politike ili primjerice kao poduzetnici, ako ste dovoljno moćni i voljni. Pojedinac može mnogo, ali ne toliko kao masa. Trebamo se skupiti i reagirati, npr. kad se podigne porez i izaći pred vladu, a ne samo kad sportaši osvoje zlato na olimpijadi. To bi nam svima trebalo biti u interesu. Ako svatko vuče na svoju stranu, tu nema kruha.
Većina političara kaže da se želi posvetiti problemima građana, a manje vlastitim interesima Je li to baš tako? Tko danas može i treba biti političar, kakav profil političara Vi zamišljate?
Vidimo u praksi da je to rijetko gdje tako. Stav je, ako čovjek gleda opći interes misli se da je naivac, a ako gleda vlastiti interes, onda je lopov ili kako neki kažu „sposoban“. Mislim da je pravi pristup između ta dva pogleda – gledati opći interes, ali naći sebe u tome u mjeri koja ne zalazi u kriminal nego u pošten rad.
Treba biti konkretan s rješenjima napismeno, ako vam ja kažem danas riječ reforma, promjena, nećete na to nasjesti nego ćete me pitati – što je tu konkretno za reformu i promjenu? I na to treba imati konkretan odgovor ili priznati da nešto ne znate te da ćete provjeriti.
Moje viđenje političara - čovjek koji je u glavi sređen i nema potrebu dodatno uzimat novac poreznih obveznika, jer je dovoljno situiran i bez njega. Čovjek koji je vizualno, intelektualno i moralno prihvatljiv, čak i ljudima koji ne dijele njegove stavove. Naime, vi ipak predstavljate grupaciju ljudi, vi ste njihovo ogledalo prema van i ljudi koji će vas potencijalno izabrati ne smiju se sramiti vas kao svog izbora ili da ste u kategoriji „manjeg zla“. Svakako osoba koja okuplja bolje ljude od sebe, koje će ga izazivati te je zasigurno pojedinac s viziju što i kako riješiti bilo na razini mjesta, općine, grada, županije ili države.
Nezavisni ste vijećnik u gradu Sveta Nedelja. Vijećnik ste od 2013. g. Što se od tada promijenilo u gradu, negativno ili pozitivno (uvijek postoji i nešto dobro)?
Izgrađeno je niz sadržaja, ponajprije rekreacijskih i sportskih. Krenulo se u obnovu nekih gradskih objekata od kulturne i povijesne važnosti. Što se tiče infrastrukture, gradilo se svake godine po malo, većinom je to uključivalo asfaltiranje. Loša je stvar što se radilo loše, sporo, a sredstva su se preusmjeravala u projekte koji su od interesa izvršne vlasti, točnije blizu dvorišta gradonačelnika i dogradonačelnika. Apsolutno sam za razvoj, ali ravnomjeran po svim mjestima, ne centraliziran. Zamislite mene da kao čelnik grada u prvom mandatu potrošim preko 30 milijuna na saniranje dvorca u svom mjestu, dok ljudi nemaju pitke vode blizu centra našeg grada. To je neoprostivo i sebično.
Nismo donijeli potrebnu strategiju razvoja, koja je trebala biti osnovna vodilja svega što se radi. Jako se malo slušalo što ljudi traže, više se baziralo na onome što je odgovaralo pojedincima. Razvoj grada nije samo zacrniti cestu, koja će se krpati narednih par godina. Nažalost, i dalje imamo puno ljudi bez vode, što je ustavno pravo koje nismo osigurali. Priča se o ishođenim projektima već deset godina, realizacija je slaba ili nepostojeća. Trebalo je voditi računa i o puno širem aspektu političkog djelovanja, omogućavanju gradskim udrugama povlačenje sredstava iz EU-a, suradnjom s istima, a ne se voditi ciljem „kupovanja“ udruga i namještanjima „ljudi koji će nas slušati i ne uznemiravati“ nego suradnjom s istim tim udrugama i pojedincima. Kao točka na „i“ je 0 kuna/eura iz EU fondova, što je za grad poput našeg zaista nedopustivo. Primjera radi, Petrinja koji je grad otprilike jednakog proračuna i veličine Svete Nedelje je povukla oko 250 milijuna kuna.
Kandidirali ste se za gradonačelnika na lokalnim izborima. Pojasnite nam svoju viziju Svete Nedelje u budućnosti.
Želim prije svega sređen grad, infrastrukturno u prvom redu i sa sadržajem u svakom segmentu – sport, kultura, znanost itd. Grad u kojem ćemo razmatrati kako primjerice pokušati pomoći nekom poduzetniku koji nas reklamira diljem svijeta, nego raspravljati o dva metra nogostupa. Grad u kojem ćemo pružiti uvjete braći Sinković za treniranje, a ne samo služiti kao spavaonica za uspješne ljude.
Grad u kojem će gradska uprava biti u potpunosti na usluzi građanima, ne da se pola uprave bavi problemima građana, pola s političarima i njihovim sebičnim prohtjevima i ne može obavljati svoj posao. Grad u kojem su vrtići, škole, sport, kultura, zdravstvo, udruge na nivou jednog zapadnog grada, kako bi nas gledali kao ogledni primjerak supjeha, a ne da mi gledamo drugima u leđa. Grad u kojem će gradonačelnik doći na sastanak u sportski klub, kulturno društvo, zbor građana i reći – „Kako vam mogu pomoći da vam bude lakše i budete još bolji?“, a ne „Zašto me sad opet gnjavite?“. Grad u kojem je gradonačelnik sluga, a ne gazda.
Ako postanete gradonačelnik jeste li zaista spremni prihvatiti dobre prijedloge oporbe ili je sve uvijek mora biti dogovor i kompromis vladajućih? Hoćete li i Vi odbijati prijedloge oporbe kao što je slučaj kod Vaših?
Neću odbijati, tim više ako su u korist društva, što se i dogodilo u nekoliko navrata. Svi mi živimo u ovom gradu, trebalo bi nam svima biti u interesu da je grad kompletno sređen kao zaokružena cjelina, a ne da svatko vuče k sebi.
Danas nije lako ni radnicima, ni poslodavcima, ni nezaposlenima… Kažete najteži posao na svijetu je biti bez posla. Može li se i kako, u današnjim nimalo lakim uvjetima, pokrenuti gospodarstvo i povećati broj zaposlenih? Jesu li rješenje vlastita pamet, inovacije, poticaji, veliki investitori, EU fondovi,… ili?
Svakako da može, ali uz određene rezove, oslobađanje nameta gospodarstvu i smanjenje državne birokracije. Gospodarstvo nam se malo pomaklo, ali još uvijek je slabo. Dojma sam da su svi vanjski čimbenici za to zaslužni, ali najmanje politika. Čak je i poželjno danas da se politika što manje miješa, samo da pruži okvir za bolje poslovanje i rad. Mislim da hrvatskom razumu treba dati slobodne ruke da skroji sustav te dugoročnu strategiju koju bi sprovodile sve vlade bez obzira na okolnosti, onda će doći i inovacije i veliki investitori, novac iz EU fondova.
Pišete i blog, zašto? Stignete li sve to uz svoj posao?
Ako se dobro poslože obaveze, sve se može stići. Najbolji primjer mi je prijatelj koji se uz troje djece bavi triatlonom, društvenim angažmanom, intelektualnim radom i sve stigne. Blog je sugestija jednog prijatelja otprije dvije godine. Potaknuo me da svoja rješenja i viziju određenih problema, koje vidim na vijeću i u gradu, izrazim putem bloga, jer će tako ljudi dobiti najbolji uvid u kakav sam kao političar i kako gledam na probleme te kako bih ih riješio. Tim više što se ostatak političke gradske elite „skriva“ od građana i boje se izreći svoje stavove zbog stranačke stege, blog jednog vijećnika im je zaista bio novost. Osobno nisam ni očekivao da će blog imati toliko veliku čitanost, no, kad imate gotovo „mrtav“ grad, sve što napravite je pomak.
Preko šest godina (ispravite me) se borite za uređenje i stavljanje u funkciju povijesnog zdanja dvorca u Kerestincu. Želite da dvorac dobije sjaj kakav zaslužuje spomenik kulture 1. kategorije. U kojoj je fazi ovaj vaš volonterski pothvat?
Svakako bih volio da dvorac oživi, jer bi od njega prosperirao cijeli grad. Trenutno se područje oko dvorca održava od strane grada, promijenjen je krov, ali iskreno govoreći, dvorac bez sadržaja je rupa bez dna u koju ćete utrošiti gomilu novca s vrlo slabim efektom.
Trošiti previše novaca iz gradske blagajne bez dugoročne strategije i sadržaja unutar istog dvorca koji bi bio ekonomski opravdan za nas kao grad, jednostavno nije rješenje niti je opravdano. Malo je ljudi poput Envera Moralića koji su dovoljno platežno jaki i kupuju dvorce iz ljubavi i gušta pa ih sređuju.
Nedavno sam saznao kako se moglo dogovoriti s vojskom o civilnom korištenju dvorca, gdje bi se sam dvorac očuvao, bio bi dostupan svim stanovnicima u suradnji s vojskom te ne bi bila potrebna tolika investicija u samu obnovu.
Benefit i za vojsku i za zajednicu, no tadašnja vlast za to nije imala sluha. S dvorcima i isplativosti bilo kakvog posla ili sadržaja u njima u zadnje vrijeme čak i Slovenci imaju muke, tako da treba izvidjeti najbolji model koji će biti i društveno i ekonomski opravdan.
Javili su se privatni investitori, kojima sam maksimalno izašao u susret koliko sam mogao, vezano uz dokumentaciju koju imam, saznanja, ljude itd. U kojoj su fazi potencijalne koncesije i pregovori s gradom, trenutno nemam saznanja.
Ako se ne dobije novac za obnovu iz fondova EU-a, treba svakako razmotriti model koncesije gdje bi potencijalni investitor obnovio dvorac, ali i zaposlio ljude s ovog područja, što bi bilo izvrsno za cijeli grad.
Prije tri godine pokrenuli smo projekt „Biti Bolji-Be Better“ namijenjen učenicima i studentima. U projekt se do sada uključilo 32 škole i fakulteta i oko 8800 učenika i studenata u Hrvatskoj. Možete li nam pomoći u tom projektu da i školu iz Svete Nedelje uključimo ili na neki drugi način?
Ne samo da mogu, nego i želim. Mislim da svako poticanje stvaralaštva, razvoja, inovativnosti već od malih nogu može biti poticajno za svakoga, bilo pojedinca, bilo društvo. Svakako ću taj projekt spomenuti profesorima i sigurno je da će se naći načina za uključenjem OŠ Sveta Nedelja.
