Čovječe,nakon toliko izgovorenih riječi,nakon toliko učinjenih djela,nakon tolike pružene ljubavi i povjerenja,dođe taj prokleti trenutak kada ti neka jača sila udari u glavu i natjera te da sve ovo što smo zajedno proživili pogaziš,ukopaš,pljuneš,baciš,pocijepaš,izbrišeš,preplačeš i... ispatiš,što je najgore. Zar smo se morali dovesti u ovu situaciju?Zapravo...zar si nas ti morao dovesti? Je li ti ikad prijalo moje prisustvo?Jesi li me mili ikad volio? Imam za tebe hiljadu i jedno pitanje ali se bojim odgovora. O mili kako mi nedostaješ.. Kako mi nedostaju naši dugi razgovori,tvoji zagrljaji,poljupci,naše glupe svađice,i uvijek znamo da je sve kroz šalu al' opet se svađamo,sve dok je ne prekineš jednim jakim zagrljajem da rebra pucaju,da dah gubim,da srce ubrzano kuca..da se sigurnom osjećam. Zar nikad nisi poželio ove trenutke? Daj reci nešto. Zar i sad šutiš kao onog dana kada si rekao da ''ne ide''.Zar i dalje možeš noću mirno spavati dok zbog tebe negdje jedna duša pati i plače? O mili,nisi ni svjestan što si učinio..