#snailwithapen

[katarinable]

Negdje u dubini ovog ljudskog bića spava neka prastara svijest sa svojim uspomenama i pričama, i eto, ne znam da li se u nekim trenutcima probudi, vrlo kratko prije nego što opet zaspe, umorna od postojanja, ali ponekad podijelimo istu misao, osjećaj, isti umor od postojanja i osjetimo isti teret života - ona na svojoj prastarosti, a ja na obrazima.

[katarinable]

Baka

Sjetim se često

tvoje srebrne kose,

sakrivene crnom maramom

sa nekim roznim cvjetovima,

zavezanom na zatiljku,

bez koje nisi nikad bila.

I bila je uvreda kada bi ti netko

barem malo povukao maramu

da otkrije starost

na tvojoj glavi.

Fališ mi,

iako se ne sjećam puno

kako smo provodili vrijeme

dok si bila tu,

ali fali mi i to

čega se ne sjećam.

Fališ i onom čovjeku,

insanu, kako si ga zvala,

koji je otišao prije tebe

sa svoga balkona

kojeg si promatrala iz našeg dvorišta.

Puno si se molila,

danas ne znam kome,

i zašto,

ali je to bila tvoja utjeha,

neka vrsta bježanja,

koju nisi zaboravila

čak i kada si zaboravila sve

i svakoga.

Počivaj u miru,

gdje god bila,

i pozdravi didu

kojeg nikada nisam znala,

a da barem jesam.

Zdravo, bako,

milosti puna.

[katarinable]

Sjećanje

Sjećanje. Koja zajebana stvar. U trenutku te može slomiti, ili ojačati. Sjećanje na prvi poljubac, prvo ulaženje u ljubav, prvo slomljeno srce, prvi gubitak, prvu pobjedu, vječno "što bi bilo...". Volimo sjećanja, ona koja nas ožive, koja natjeraju sve u nama da boli od sreće, uzbuđenja koje je s nama još iz tog trenutka, ali sjećanje koje uvijek izabiremo, mi koji nemamo mjesto na ovom svijetu, koji igramu ulogu prolaznika na ulici, lica koje vidiš sada i nećeš više, mi izabiremo sjećanja koja liju otrov u nama, nagrizaju oči, poput luka, dok se ne povučeš u svoj kutak, to je jedino što je tvoje na ovom svijetu, i zaplačeš - od sjećanja. Ta sjećanja su stvarna, voljena, koliko god bole, dogodila su se i bez njih - što bi bili? Ali što sa onim sjećanjima koja se nisu dogodila u prošlosti, niti će se dogoditi ikada da postanu stvarnim sjećanjima? Što sa onima koje smo izmislili, ali zafale toliko da liju jednako jak, ako ne i jači otrov po nama, u nama, oko nas. Ona koja ne nagrizaju poput luka, koja nas pretvore u kamen, kada bi zaplakali ali nemamo zbog čega, ta sjećanja me progone - duhovi osoba koje nikada nisu postojale. Sjećam se da volim jednog čovjeka, koji je itekako stvaran, ali ne postoji u mome životu kao lice koje bi htjela da gledam svaki dan. Sjećam se plesanja na kiši, kao dijete, bez brige i bez pameti, duša slobodna, noge mokre, sreća iskrena. Sjećam se prijatelja koji bi dolazili noseći utjehu u rukama, da nisam sama kada boli. Sjećam se svega, onoga što želim, što vrtim u glavi kao najdraži TV program. Odašiljem misli u svemir sa željom da se ostvare, ali su i dalje sjećanja. Sjećam se kako me prva simpatija voljela, iako nije. Sjećam se kako sam 4 godine gledala u njega kao u boga, i kako sam njemu bila neozbiljna molitva - onakva kakvu zaboraviš. Sjećam se kako sam vjerovala da je uvijek do mene, ispričavala se sama sebi kada nije bilo, ali je uvijek do mene. Sjećam se kako su me htjeli, i kada nisu, a nikada nisu, ali eto, sjećam se. Sjećam se kako su moji ožiljci sa nekog drugog svijeta - nisam ja - iako jesam. Sjećam se svega, onoga što je bilo, što je moglo biti i što je, a želim da nije. Sjećam se, moj je dom negdje vani, iznad atmosfere, izvan ove galaksije - sjećam se lica koje ne pripada meni, a gleda me svaki dan. Sjećam se, boli me.

[katarinable]

Obećajem

Ovo je zadnje što ću ti napisati,

i neću više.

Obećajem.

Vratit ću se staroj rutini

i mislima.

Obećajem.

Uvjerit ću sebe da ne postojiš,

i da sam luda.

Obećajem.

Neću razmišljati kako svaka pjesma

počinje i završava tvojim imenom

tiho izrečenim iza melodije.

Obećajem.

Neću se proklinjati što sam budna

u sitne sate,

jer mislim na tebe.

Obećajem.

Neću se radovati kiši,

jer će mi dati priliku da plačem,

a da nitko ne vidi.

Obećajem.

Bacit ću te u moj um,

sakriti duboko kao stara pisma

koja pričaju priču

koju nitko ne smije znati.

Obećajem.

I ako te ikada sretnem na ovom svijetu,

biti ćeš mi samo onaj

kojemu sam zabranila da bude naslov

svake nove slagalice riječi,

i proći ću pored tebe kao pored stršljena

- dovoljno poznat da te primjetim,

dovoljno bolan da te izbjegnem.

Obećajem.

Ovo je zadnje što ću ti napisati,

i neću više.

Lažem.

[katarinable]

Kada bih...

Kada bih znala adresu,

da li bi se usudila napisati riječ,

dvije,

samo za tvoje oči,

na bijelom papiru,

kao snijeg koji opet neće pasti

na moj rođendan.

Niti me znaš,

niti te znam,

ali vidim se u riječima tvojih uradaka,

iako nisu o meni,

ali moje želje imaju oči,

vide sebe u svakom uratku,

iako nisu za mene.

Ništa nije za mene.

Nikada.

Jedva ti znam ime,

kada se pokušam sjetiti,

glava me zaboli jer,

bože moj, kako se ono zoveš?

Da barem imam adresu...

Da li bih se usudila poslati ti dokaz,

otisak prsta da me možeš naći,

iako me se ne može voljeti,

jer sam ja dvije mene u jednoj glavi.

Ne znam zašto sam takva kakva jesam,

vjerujem da bi se razočarao

kada bi sjeli popiti kavu,

bez mlijeka,

sa dvije žličice šećera,

a možda ju i ne voliš tako.

Nikada neću znati.

Mene, koju si upoznao u mojoj glavi,

u danjskom sanjarenju

i noćnim mislima,

možda bi i volio.

Imamo toliko toga zajedničkog.

U mojoj glavi.

U vanjskom svijetu,

jedna država dalje,

tko zna koliko godina dalje,

tko zna koliko različitosti dalje si ti,

sam ja,

ali nismo mi,

niti ćemo biti.

Možda bi mogli da netko zna

koliko koraka

i željenja

smo udaljeni jedno od drugoga,

ali niti sam crvena,

niti sam sposobna biti tvoja,

ili bilo čija.

Nisam ni svoja.

Zato, i da imam adresu,

ne bih se usudila napisati riječ,

dvije,

samo za tvoje oči,

jer ja sam tu,

ali nisam svjesna svoga bića,

nisam svjesna tebe,

ili mogućnosti nas.

Prolazim ovuda kao jedan list

što prolazi zrakom

nakon što je sišao sa drveta,

dobio krila

i na kraju se utopio u hladnoj rijeci.

Tu si negdje,

tu sam negdje,

ali tko zna koliko su

negdje a

i negdje b

udaljeni jedno od drugoga.

Toliko, vjerojatno,

da postoje u istom vremenu,

ali ne u istim željama.

[katarinable]

Reci mi

Reci mi tko sam.

Cura koja hoda bosa.

Ona kojoj zapetljana kosa

Leđa sakriva.

Reci mi da li

Postoji šta u ovoj glavi,

Osim snova

I slova tvojega imena?

Reci mi zašto

Mislim da imam pravo

Na sreću i još veću

Nadu. Reci.

Reci mi kako

Da budem cijela svoja,

Kada sam napola tvoja,

I gubim sebe polako.

Reci mi tko sam,

Upoznaj me dobro.

Cura koja hoda bosa,

I koja miče svijet pred sobom.