Mi se ne možemo nazvati MI, jer skoro nikada zajedno ni
bili nismo, ali volela sam te. Volela?
Zapravo, još uvek, samo… Samo se ponašam kao
da nije tako, kao da me ne zanimaš ni ti, ni tvoja
sreća, ni tvoja tuga. A zanima me. Ali to nikad nećeš
znati, a i da znaš, ne bi uzimala k srcu, jer takav
si. Kada me pitaju: ‘Je l’ još uvek on?’, nasmejem
se uz reči: ‘Ha! Ma kakvi, ne!’. Lažem! Što je
najgore od svega - dobro mi ide, poveruju ljudi,
nekada i sebe ubedim u to, ali ne vredi. Onda
dođe noć, kad vraćam film u glavi, ne želeći da se
prisećam tvojih poruka, tvojih reč,i koje i danas
bole, i shvatim da samo zavaravam sebe i da ću
te voleti sam Bog zna još koliko dugo, i da me boli
to što smo odustali, a da nismo ni pokušali, iako
oboje znamo da smo nekada silno želeli jedno
drugo. I sada vidim koliko su istinite one reči:
'Najviše se vole oni što se nemaju'.”