U tom periodu sve jasnije mi je postajalo da ta bolest, ta patnja, nije posledica nekih nedostataka njegove prirode, već, naprotiv, velikog bogatstva njegovih sposobnosti i snage, koje se u njemu nisu usklađivale.
Došao sam do saznanja da je Haler bio genije patnje, da je, u smislu mnogih Ničeovih izreka, izgradio u sebi genijalnu, neograničenu, užasnu sposobnost da pati.
Istovremeno sam uočio da osnova njegovog pesimizma nije bila preziranje sveta, već samoprezir, jer koliko god se nepoštedno i porazno mogao izražavati o institucijama ili ličnostima, nikada nije isključivao sebe, uvek je bio prvi protiv koga bi upravljao svoje strele, uvek je u prvom redu sebe mrzeo i poricao...

















