Osobni jezik nužan je u situacijama kada preuzimamo odgovornost u odnosu s drugim ljudima, a da pri tom ne prekidamo veze ili ne kompliciramo naš odnos s njima.
Radi se o jeziku koji može izraziti naše osjećaje, reakcije i potrebe, te odrediti naše granice.
Taj osobni jezik je prvi jezik kojim djeca počinju govoriti neovisno o tome govore li njihovi roditelji tim jezikom, roditelji su im nužni u njegovom razvoju.
Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi:
- Ja hoću (želim); Neću (ne želim)
- Volim (sviđa mi se); Ne volim (ne sviđa mi se)
- Hoću to raditi; Neću to raditi
Tijekom života (osim stranih jezika) obično naučimo i društveni jezik (pogodan u društvenim situacijama kada je važno biti uljudan i ne previše izravan); akademski jezik (pogodan za znanstvene rasprave); književni jezik (važan za umjetničko pisanje) - niti jedan od njih nije pogodan za izražavanje, bavljenje i rješavanje međusobnih sukoba (ne dovode do oslobađanja i opuštanja).