Čudiš se životu u kući. Gdje su lampe, namještaj, gdje se prešućuju istine, slave se rođendani i obljetnice. Vani, tamo gdje mi nismo, jer imamo skoro neprotežna, premala tijela da bi osjetili ukupnost svega - na cijelom svijetu, riječju - vani je sve puno vijugavih, uskih, dramatičnih ulica, trgova. Slabo osvjetljenih uglova s grafitima, mokraćom, naslonjenim tijelima i mrtvim tajnama znojnih koža koje su davno otišle iz njih. Nasloniš uho na zid, čuješ šuškavost haljine koja je ovdje davno prošla, nešto poručuje o smislu ljubavi, gonetaš uzalud. Gutaš slinu od bola. Ne možeš probiti zidove vremena. Tvoje pak vrijeme na zemlji je teška, ljepljiva smola koju luči grlo. Guši. Teško gutaš vrijeme. A prijatelji čestitaju rođendan. Ti čuješ korake, trzaš se. Okrećeš. Evo te kako odlaziš i vidiš da ti koraci su tvoji, ti samotni koraci po pločniku, u nekoj sudbinskoj ulici s neonskim svjetlima, ulici lijepoga imena, prema sudbinskom susretu.
Dorta Jagić