Renovation is the best option 🤝

oozey mess

No title available
One Nice Bug Per Day

roma★
YOU ARE THE REASON
ojovivo

祝日 / Permanent Vacation
No title available
tumblr dot com
2025 on Tumblr: Trends That Defined the Year

⁂

Janaina Medeiros

#extradirty
hello vonnie

Origami Around
KIROKAZE
Keni
art blog(derogatory)
he wasn't even looking at me and he found me
PUT YOUR BEARD IN MY MOUTH

seen from United States
seen from United States

seen from United States
seen from Türkiye
seen from Switzerland

seen from Malaysia
seen from Argentina
seen from Finland
seen from United States
seen from Argentina

seen from Bolivia

seen from Bolivia
seen from Belgium

seen from Iraq
seen from Pakistan

seen from United States
seen from El Salvador

seen from Bangladesh

seen from United States

seen from Germany
@youcancallmeli
Renovation is the best option 🤝
sunflowers.
Contemporary Home with Glass Design
Modern glass building interior with wooden floors and purple flowering plants on rooftop garden. Follow Ceramic City on Tumblr Source: https://soudasouda.tumblr.com/post/750497734480576512/contemporary-home-with-glass-design-follow-souda
Dream Italian goth mansion 💚🇮🇹 By @aiforarchitects
#coffee #capuccino #coffeelover ☕️✨ https://www.instagram.com/p/CYMFk_hjA0aZYXOHq-p3yfIumhTMlbYX0B7hDg0/?utm_medium=tumblr
Ne zna, Lela, da sam zavolio njeno vječno komplikovanje stvari.
Nedefinisana je ta žena, pomislim.Doduše, luckasta.
Često odluta sa pogledima.Izgubi se u trenutku.
Al' ruku na srce, prija mi svaki njen dio.Volim da pronađem strah na njenom licu, da znam da sam joj potreban, kao i ona meni.
Kad me pogleda onim smeđim, djetinjastim očima, skoro da zanijemim.
A mišići zasluženi za osmijeh, kao paralizovani pored nje.
Ta bi vječito kontru ovom svijetu da udara.Malo ko da joj duši paše.
Mrzi sve što je kratko.Od kafe pa do zagrljaja.
A one sitnice, njenog malenog svijeta joj vrijede.
Oduvijek je govorila kako svakom treba neko ko će od cijele sedmice, subotu i nedelju da stvori.
Živi za te sitnice.Poruke za dobro jutro.Žalbe na nenaspavanost, iako se u podne probudi i dane probdije u pidžami.
Čovječe, ta je disala punim plućima za one spontane pozive, davanje nekog besmislenog nadimka, ležanja na ramenu i zajedničkog pjevušenja.
Nemiru moj mali, kao Merlinova Lela,
zapletena si u meni.
Ima te u meni.U ovim drhtajima.
Ne plašim se što nikad nećeš izaći iz takvih.
Samo bih da traješ, Lelo..
Volim te onako kako niko drugi nije smio.
Od svih tih, kako bi je ovi savršeni danas nazvali, "mana", do dubine onog svega što u sebi nosiš.
-emotivaaac
Katkad bih joj govorio
kako je oštra s jezikom.
Svađalica velika.
Narednih deset minuta,
slušam njenu nervozu u riječima.
"Je*i se, pusti me na miru",
ženstveno zbrusi,
potom se naljuti.
Gledao bih je takvu.
Ljutitu svega pet minuta.
Iako, prođe ju brzo,
po neki slatkiš donesem,
malo je gnjavim
i k'o nova.
"Izvini za ono maloprije.."
Samo se nasmijem,
jer eto,
pored nje mogu samo zamišljati
kako bi ovaj svijet bio dosadno mjesto,
kad bi svaka žena bila jednostavna.
Zamisli da uvijek kaže ono što i misli.
Da nikad nedorečena ne ostane.
Da glumu ostavi sa strane.
Da joj 'možda' može značiti samo jedno.
Da joj ne treba toliko vremena da se spremi.
Da ne dobacuje i ne ide kontru cijelom svijetu.
Shvatim, bilo bi monotono.
Ovako je svoja.
Na svoju ruku.
Ne kani što će se danas provesti,
šta će joj ko reći,
kako će se obući i ostale sitnice.
Kod nje 'vječito ljuta' traje pola sata.
Voli, eto, kad je se sjetiš.
Živi od toga.
Čuvat' će autobuske karte,
sve te blam-slike u galeriji.
Sve joj je to uspomena.
I ne mari apsolutno ni za čim.
Samo joj treba neko da joj čvrsto ruke drži,
dok je ona u svom svijetu.
Dok se ludila ukrste.
To je neka utopija.
I onda,
"uvukla se ispod kože,
koliko je volim, Bože.."
Nikakvo čudo.
Takvu blesu životom voliš.
-emotivaaac
Vozi polako.Stići češ.
Zapamti, kući neko čeka,
vrata da se oškrinu,
pa da se nasmije.
Jedne majčinske ruke i duša
koja je strepila je l' ti hladno bilo.
Pobogu, čak i najmračnije noći nestanu.
Sačeka ih jutro.🤍
Prokleto je voljela da šeta usred one sitne kiše.
Pod kišobranom.
Sporim, laganim koracima.
Da oćuti svaku kap.
Imala je, zapravo, dušu djeteta,
iako bi neki rekli 'čudne navike'.
Posmatrali je čudno.
Buljili u nju čudno.
Doduše, njima je svaka bila ista,
pa, eto, ne razumijem zašto su nju gledali
kao drugačiju.
Ostalo u njoj valjda još ponešto nespojivog
za ovaj svijet i ove malograđanske rituale ljubavi.
Malo bi joj falilo za sve.
I za onu ljutnju i za prolaženje iste.
Za sreću,
Bome i za tugu,
iako bi to ona rijetko kad priznala i pokazala.
Uvuče se u svoje tanke izlive bijesa,
plača,
dok ne izađe kao nova.
Ista bi šetala po pijacama,
tržnim centrima,
vječito obilazila neke desete predjele odjeće.
Zastajala pred ogledalom,
govorila sebi kako je i danas prelijepa.
Zabacivala pogledima široko naokolo,
grdila današnju modu.
Govorila kako joj one haljine ni na šta ne liče.
Mjesec maleni,
vješto bi čuvala sebe
za ono malo čovjeka koji na nju liči.
Lela,
vječito obrgljena strahovima,
tražila je ono jedno utočište
da je od istih sačuva.
Dokumentarac o zmijama
sa tva, istog trenutka prebacivala.
Tijelo joj prodrhti kao da je upravo ispred nje.
U sred mraka vrisne
da osjeti da ima pored nje neko.
Svjetlo da joj bude.
Čudna je to narav,
mislim.
Ili pak i nije,
sve to nju negdje čini ovakvom.
Voljenom.
Katkad bih joj ponavljao koliko mrzim te noći
kad ne bi ostajala.
Da sam bez njenih priča u snu,
nepotpuno biće.
Kad je tu ona,
sa druge strane kreveta,
lakše bi se disalo.
Ovako,
zamrzim dosta tu daljinu.
Kad ne znam kako je,
kad je daleko od mene i mojih zagrljaja.
A i ja od istih.
Nedostaju više od inače.
Iz dana u dan.
Ali, negdje znaš da vrijedi.
Čekati i voljeti.
A ona,
samo, rekao bih, živi za te minimalne dane.
Vikende, spavajući do podne.
Vremena za sebe.
Nit' mora, nit' plaže,
samo srcu da joj ne laže.
Često nedorečena ostaje,
mrzi je da priča,
dok bi po kišnim jutrima,
eseje ispisivala u svoj dnevnik.
Izlazila na balkon u pidžami,
naslonila se na ogradu,
gledala tamo negdje u daljinu.
Hvatala neke pejzaže prošlosti,
po neka sjećanja joj nisu davala daleko..
Otkačena pitanja postavljala,
još šašavije ideje imala.
Neke nebitnosti ovog svijeta su njoj za oko zapadale.
Veli, cijelog života želi gledati te magične zalaske sunca,
na proljeće u nekom tankom džemperu,
visibabu brati.
Usput, brati šumske jagode,
vezivati narukvice od istih.
Slikati se po poljima preplavljenog suncokretima.
Dok je, otkad za sebe zna,
mrzila čizmice.
Gledanja tih lokava po putu,
smrzavanje ruku.
Duvanja vjetra baš prema njenom licu,
udisanje hladnog zraka.
Romantičar je to.
Još uvijek pod utiscima starih vremena.
Voli one duge šetnje,
skidanje kaputa
i povlačenje stolice da sjedne.
Doduše, brzo je skretala pogled sa onog što voli.
Barem sa mene,
kad bih joj god uzvraćao isti.
Nasmiješi se, blesa,
gleda u pod.
Prebacuje kosu iza ušiju.
Smeta joj,
dok nogama polagano cupka.
I zaista,
u toj ženi, svega ima.
Od revolucije,
melanholije,
do želje za džentlmenstvom,
pokazivanjem i nježnošću.
Duša mila,
uvijek će ostati melem za sve moje rane.
Čini mi se da jeste.
To je ta žena,
vjetar u leđa kroz život.
-emotivaaac 🤍
worst night 😿
📍Sardinia