Znao sam, oduvijek, da ne mogu imati normalan život.
I onda dođe prijatelj i kaže da ne razumije zašto pederi moraju paradirati i da bi svi trebali biti prikriveni poput tebe i uklopiti se u društvo. I više ne znaš što je šala a što nije, je li ozbiljan ili samo provocira. Želiš ga odalamiti odmah tamo i tada. Ali ne, samo se šali. Barem se pokušavaš uvjeriti u to. Nije toliko ozbiljno.
Ali kada cijeli život od svih ljudi oko sebe moraš slušati kako pederi nisu normalni, kako su bolesni i kako ih treba ili izlječiti ili ubiti ne možeš slične komentare svhaćati neozbiljno. Kada se cijeli život sramiš samoga sebe i ne želiš pred drugima pokazati tko si jer se bojiš za svoj život ne želiš čuti kako je to skrivanje pohvalno. Zar se svi trebaju osjećati nesigurno? Zar se svi trebaju skrivati? I sve nas treba biti sram jer se ne uklapamo u heteronormativno društvo?
Kada si to slušao od obitelji barem si mogao nekako opravdati to da ne reagiraš direktno na njihove komentare. Trebaš živjeti s njima. Šutiš radi mira u kući i svu njihovu homofobiju zakopavaš u sebe. Ali kada to čuješ od prijatelja osjećaš se kao budala jer se družiš s takvim ljudima i pokušavaš se uvjeriti da je njegovo ponašanje u redu jer...
Zašto? Ne želiš izgubiti prijatelja? Cijela situacija je kompleksna, kažeš samome sebi. Ne zna o čemu priča. Nije on kriv, odrastao je u takvom okruženju... Smišljaš svako moguće objašnjenje za njegovo ponašanje umjesto da mu kažeš zašto nije u redu jer ne želiš pričati ni s kim o traumama koje skupljaš cijeli život samim time što si drukčiji od ostalih.
I ostavljaš da te njegovi komentari izjedaju iznutra danima jer se ne želiš suočiti sa stvarnošću.
