teške novembarske kiše

moj roj misli, bez smisla i poretka | 18

[annanikolajeva]

za početak

pozdrav!

ovdje sam kako bih objavljivala nešto od svoje poezije,

također štogod drugo da mi padne napamet.

moj roj misli, na moj način. 

uživajte!

- A.N.

[fearwakes]

Wuthering Heights by Emily Brontë

If all else perished, and he remained, I should still continue to be; and, if all else remained, and he were annihilated, the Universe would turn to a mighty stranger.

[metamorphesque]

I hope the ghost of Emily Brontë will haunt them till the rest of their lives.

[i-g-nova]

what's interesting to me about classic books is how writers like Jane Austen and the Brontes did feminism better than so many authors in the 1990s onward who were deliberately trying.

you know those girlboss stories, where the only way the author could think to make women interesting is to make them punch away their problems like the men. (i loved Buffy but she's a typical example of this.) they still implicitly support the idea that men's stories are the only ones worth telling, because that kind of might is inaccessible to most women in real life. this is the playschool level of feminism, a gender swap without any deeper engagement with women's perspectives.

whereas old school women writers found a way to make real women's stories compelling, even within the severe restrictions they lived under 100+ years ago. look at how beloved Pride and Prejudice is despite being about 'a bunch of people going to other people's houses.' the characters still have interior lives, their own wills, and the determination to succeed despite obstacles. all this is done without even wanting to make a feminist point; most of these writers would not have called themselves feminists. (Anne Bronte, maybe.) it's so un-self-conscious. they still have something to teach us.

[indigomood]

Carol (2015) dir. Todd Haynes

[annanikolajeva]

požuda kolonizirana

hladni tuševi nakon tjedana pirovih pobjeda pod žegom. 

čvrsto krovovlje usred sezone teških kiša. 

točka umjesto zareza. tamo gdje gramatičari to ne zahtjevaju. rasplet ondje gdje po pravilima ide preobrat. 

sa većom požudom nisam mogla tražiti ono što me ovaj put nije ostavilo u nezadovoljstvu. požuda kolonizirana, zadovoljstvo potpuno. 

ravnodušnost prema onome što je pogrešno postojalo samo u meni. napokon. napokon. hladni bokal vode čiji led prosipam po svemu što sam nekada žarila. 

1..svibnja 2023.

[annanikolajeva]

može li se oprostiti ljetnjem vjetru što nije noćni, što ne nosi miris zvijezda, vama, kada prozore otvorite? 

mogu li se ruke primiti ako su imena krivo pisale i vrata nisu ključale sigurno? 

hoće li se ikako moći dverima koračati ako se po poljskim putevima hodalo ako se odmjeren tempo hoda nema? 

smije li se biti, misliti ako nismo sigurni da je točno? ako se postoji poput magle zaslužuje li se? 

21. lipnja 2023.

[annanikolajeva]

buntovno cvijeće

buntovno cvijeće - tepih od šarenila usred kraja godine. 

blještavo rumenilo grmlje od trnja i okrutnog lišća tamo gdje po pravilima nema više od žarkog pijeska

korijenje bez glavica latice bez srži osakaćene proljetnice dižu se još jednom u ranom ožujku 

buntovnost u cvijetu iz korijenja, iz dubokih zemalja 

tamo gdje se čizmama hoda, a ne bi se trebalo, tamo bunt ponovno cvjeta izvan svih okvira razuma 

8. srpnja 2023. 

[annanikolajeva]

hladne noćne postelje

ako ne mogu gledati tebe čekat ću umiranje dana i sjedit ću pod mjesečinom u satima koji zahtijevaju moje snove

o sjedeći u  tišinama noći gledat ću sasvim nepoznato nebo nebo koje mene odavno razumije nebo koje je i tvoje isto

dok gledam mjesec kako hoda preko obzora ja ću znati da ti isti pohod gledaš da ti oči traže ono što moje izbjegavaju 

možda kada bi zrake mjeseca miris tebe mogle donijeti meni možda bih tada mogla leći u svoje hladne ponoćne postelje 

6. srpnja 2023.

[annanikolajeva]

ljetni vjetrovi

može li se oprostiti ljetnjem vjetru što nije noćni, što ne nosi miris zvijezda, vama, kada prozore otvorite? 

mogu li se ruke primiti ako su imena krivo pisale i vrata nisu ključale sigurno? 

hoće li se ikako moći dverima koračati ako se po poljskim putevima hodalo ako se odmjeren tempo hoda nema? 

smije li se biti, misliti ako nismo sigurni da je točno? ako se postoji poput magle zaslužuje li se? 

21. lipnja 2023.

[annanikolajeva]

staro žuto vino

staro žuto vino i rijeke zlata što teku niz doline. ljubav nataložena je na dnu. 

grozdovi blijedožuti pucaju već od osebujnosti svoje. oni buduće generacije su slada.

prohladnim noćima kada sam jedino ja gorjela vino je starilo, grozdovi su pucali. 

staro žuto vino preko okusnih pupoljaka cvijeća. znam li držati čašu sigurno u ruci? znam li kako piti bez da žeđ utažim?

19. travnja 2023.

[annanikolajeva]

trulo voće i limuni

oprosti mi što u žurbi nisam počešljala tvoju kosu, što slavinu još i sada čujem kako teče.

oprosti zbog trulog voća u džepu sivog mog kaputa i blatnjavih čizama na svježe opranim podovima. 

oprosti mi najviše, ako ikako možeš, što ti vrata nisam ostavila otvorena. 

dok letim po sobama u kući i tražim vidno ništa, sem same sebe možda. 

dok zapetljane češljeve iz zamršene kose što nježnije pokušavam izvaditi. 

dok pokušavam zaboraviti stare riječi i rane što danas ništa nisu. 

nisam te namjeravala ostaviti vani tebe - mog jedinog dobrodošlog gosta.

21. ožujka 2023.

[annanikolajeva]

terra incognita

nitko mi nije dodir podario kao što je vjetar znao dok sam hodala predvečerjima. 

i nitko me nije znao ugrijati kao sunce koje umire popodne zalazeći. 

nitko nije znao plakati sa mnom kao što je kiša znala dok sam kući hodala posramljena.

i zato svi drugi, što će mi postelje gužvati, nikada neće biti prvi jer teritorij moje kože već je obilježen.

beskrajna ljubav suncu, vjetrovima i kišama što su mi prve ljubavi bili. onda kada još druge nisam znala voljeti - i jer me dodiruju poput zemlje neotkrivene. 

3. travnja 2023.

[annanikolajeva]

džaba zovete moj broj, najdraži moji - večeras vam se javiti ne mogu. glasovi će me vaši vratiti na mjesta od kojih sam otrčala i u vremena koja sam alkoholom liječila. 

i džaba tražite mene na starim adresama nema više ništa mojeg tamo, ni prezimena na poštanskom sandučiću.

džaba svega - kad u meni više ničeg starog nema!

džaba me tražite na starim uglovima, pod zvijezdama koje su prošle. 

sada me zore nove zovu, drugačijim obrascima disanja dišem.

24. listopada 2022.

[annanikolajeva]

na mjestima u meni gdje ljubavi nije bilo; tu sam ju ja stvorila.

ruke koje su me grabile; kako bi ravnotežu uspostavile. tu stvaram zamisao da dodir je moj nekome potreba, nekome ugoda.

usne onih što su odlazili; a govorile su mi zbogom. ja sam čula nedostajat ćeš mi; kao je vrijedilo.

korake u snijegu; što od mene odlaze. stadoh tako da izgleda kao da meni hitro žure.

gdje čaše bivaše prazne, ja ih punim vinom. gdje ljubavi bivaše lažne, ja ih punim sobom.

  29. studenog 2022.

[annanikolajeva]

ojađeni carigrad

hodala sam ulicama grada, grada što centar svega svijeta jest. hodala sam pognute glave, skrivenog lica i utišanog glasa.

ušavši u trgovinu tkanina; poznatih modrih i crvenih boja. u izlogu su meke, svilene haljine što nekada su mi niz kožu klizile.

na uličnim štandovima breskve imaju okus djetinjstva, djeca koja ulicama trče nose boju mojih tamnih očiju.

poznat mi je grad, jer taj sam grad ja; prije 17 godina uspostavljena i samo malo, skroz malo promijenjena.

  10. prosinca 2022.

[annanikolajeva]

kritika zdravog razuma

i lomače koje su potpaljene, djelima koja sam napisala, i bičeve koji su ispleteni od moje duge, tamne kose. 

i ljuto crvenu, spaljenu kožu, čiji se vonj širi selima, i duboke ljutite rane, što odjeću na meni prljaju 

podnijet ću lakše, preboljet ću prije nego kritiku moga uma. 

moje tijelo zna zaliječiti ono što moj um ne može godinama. zato ću prije potrčati nakon polomljenih nogu, nego govoriti glasno nakon pogreške razuma. 

26. veljače 2023.