Borderline Music

Internetska stranica, arhiv tekstova, radijskih emisija, podcasta i video materijala, online edukacija o rubnim vrstama glazbe. Borderline Music nastao je 2001. godine kao dvosatna tjedna emisija na Radiju 101. Nakon prestanka emitiranja, emisija se nastavlja na Elektrana Radiju novosadskog festivala EXIT sve do 2011. godine. Ovo je nastavak te emisije u novome mediju, komplementaran projektu Borderline Cinema koji se bavi rubnim dijelovima filmske umjetnosti. Autor koncepta, svih tekstova i selektor materijala je filmski i glazbeni kritičar, filmolog i producent Željko Luketić. Ova nova verzija Borderline Music 2022. nastavlja tamo gdje je prethodna stala: osim tekstova, video priloga i mrežnog utočišta rubne glazbe, bit će tu i streamova, podcasta, gostiju i razgovora. Kontakt: [email protected]

[borderlinemusicc]

KONCERT: CLOCK DVA u Rijeci, klub Palach (22. rujna 2017.)

Osnovani daleke 1978. u Sheffieldu, uz inicijativu Adija Newtona i Stephena “Judda” Turnera u postpunk eri, stalno kombiniraju elektronsku glazbu s industrijskim smjerom i dan danas aktualanim cyberpunkom. U prošlosti, kao i u budućnosti, Clock DVA na rubu sadašnjosti konstantno razvijaju i istražuju nove načine kako prenijeti duh tehnike i tehnologije na glazbu. Riječki koncert je treći nastup ovog benda u u Hrvatskoj. Prije toga, dva puta su nastupili u dvorani Pauk u Zagrebu, 1990./1993. Ekskluzivni intervju s Adijem Newtonom slijedi.

Video: Željko Luketić

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: MOCHIPET Combat

Od ove će godine i američko tržište iskusiti čari CD-a zaštićenih od kopiranja: Europljani, to dakako, već trpe par godina, a rabota se, kao i obično, odvija na račun ljubitelja glazbe. Navodna zaštita, sastavljena od maštovitog uništavanja prostora na CD-u zapravo je već probijena i samo još rijetki misle kako je njihov korporativni proizvod zaštićen. No, kompanije koje izdaju glazbu teško se mogu pomiriti s idejom kako kupci više nisu spremni odvajati povelike iznose u ionako nerealno visokoj cijeni CD-a, a još se manje mogu nadati kako copyright pojam neće u zlatno SoulSeek doba doživjeti značajne izmjene. Nazivati to file sharing revolucijom već je pomalo otrcano: onaj najsvježiji dio tog perioda upravo se događa i osim same razmjene glazbenih datoteka, sada je imperativ te iste datoteke i trajno promijenti. Možda koristiti kao materijal za nastanak posve novih, ili se tek našaliti sa srednjestrujaškim veličinama pokazujući im srednji prst umjesto tradicionalnih zvjezdica kakve viđamo u opremi novinskih glazbenih recenzija.

Mochipet, pravim imenom David Wang, još je u rodnome Tajvanu izvodio kojekakve preinake glazbe koju voli slušati, a ovih dana čak i radi na konstrukciji računalnog programa koji će automatski, kako kaže, «pretvarati lošu glazbu u slušljivu i dobru». Na svojoj matičnoj etiketi Btrendy, već je izdao utjecajni album «Randbient Works 2002», gdje je definirao svoj osobni žanr kao «polka electronic death country», te u klasičnoj mash up maniri, karakterističnoj za drill'n'bass zloće, spojio upravo spomenute krajnosti, ali i ne samo njih.

Pravac je duhovito i kraće kršten u illbient, a kolega u zločinu Kid 606, upravo se potrudio objaviti i najnoviji Mochipetov anti-copyright uradak simboličnoga naslova «Combat». Da bi stvar dobila miris još ilegalnije radnje, «Combat» je recentno objavila Kidova kuća Violent Turd, zapravo ogranak opet njegove i daleko poznatije Tigerbeat6. Violent Turd, specijaliziran upravo za nevine pošalice sa mainstream glazbenom industrijom, ima navodno sjedište na Novome Zelandu, zapravo nepostojeću adresu koja bi trebala barem malo usporiti korporativne tužbe. Kao svojevrsni prethodnik Mochipeta, Kid 606 svoj je svjetonazor već definirao kultnim albumom «The Action Packed Mentallist Brings You The Fucking Jams» gdje je Missy Elliot kompjuterskim manipuliranjem natjerao da pjeva «please, copy me», dopušajući joj čak i da kao popratni bend koristi A-ha, a kao back-vokale Kylie Minogue.

I što novoga u tome žanru donosi Mochipet? Prije svega, jasnoću i kratkoću, možda ne i nužno poželjnu stvar jer 12 zvučnih okršaja traje svega 30-tak minuta, no to i jest sasvim ubičajena stvar na illbient sceni. Uvodna «Mochi vs. SoulSeek» naznačuje duhovno mjesto nastanka ideje, dok ostatak kompozicija na albumu, donosi čak i prizvuk konceptualanosti u imenima, ali i odabiru strana u dinamičnim, breakbeat borbama žanrova i stilova. Tako će se u datoj ideji sukobiti «Yes vs. NoMeansNo», «They Might Be Giants vs. Lyrical Giants» ili «ThunderCats vs. The Stray Cats» dok pravi vrhunac slijedi u ultimativno komičnoj «Aphex Twin vs. Thompson Twins» koja započinje blues parodijom Richardovog hita «Come To Daddy», a završava drill'n'bass bombardiranjem refrena «Doctor! Doctor! Can't You See I'm Burning?». No i ovaj danak nečemu što se smatra dobrim ukusom, a na pločama Mochipeta sistematski i namjerno izumire, još je upečatljiviji u završnom trojcu naslovljenom «Neil Diamond vs. King Diamond vs. The Lion King». Jasno je dakako, što se tu događa, a ono što nakon preslušavanja cjelovitog «Combat» albuma iznenađuje jest da bi dobar dio materijala zadovoljio i tehnički visok standard uvijek živahne bootleg filozofije, u kojoj je sadržajno, nažalost, još uvijek zadnji domet mašte i kreativnosti objavljivanje dosadnih house remixeva The White Stripes ili The Rapture.

Vrijeme u kojemu će IDM i laptop junaci poput Mochipeta, dovoljno pametni da se nazovu prema azijskom kolaču od riže, te spomenutu, razigranu ideju prenesu u stvarnu glazbu, u kojoj miješanje žanrova podrazumijeva i intelektualni stav, nadajmo se, ipak dolazi. Ono što bi bolesno gramziva korporativna industrija glazbe trebala iz svega shvatiti, jest da cut'n'paste dekonstruiranjem njihovih zlatnih koka, ciljna publika više nije ista, niti se radi o uzimanju kolača kojeg bi copyrightom inače dobili. Ovo je nova glazba u kojoj je neka druga već objavljena glazba zapravo tretirana kao instrument, a ne kao stilska varijacija melodijske formule. Kako Mochipet, ali i Kid 606 još uvijek nisu završili na sudu, možda je diskretni znak da netko spomenute zahvate i shvaća, no nikad se u potpunosti ne mogu predvidjeti mistični putevi glazbene industrije, pa stoga, zgrabite sve te «Combat» primjerke dok se još uvijek može. Od Mochipeta pak, nestrpljivo čekamo obećani komad softwarea koji «popravlja» lošu glazbu – zamislite samo što bi takav plug in učinio od hrvatske scene. 

Željko Luketić

(emitrirano 27.02.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: HELL NY Muscle

Njemačko izdanje časopisa "GQ" izabralo ga je za "čovjeka godine", njegov Gigolo Records također je postao "kuća godine" za tamošnje glazbene magazine, a jedan je od rijetkih kojemu techno mladež oprašta navlačenje za nos na prošlome Love Parade-u. Tada se Helmut Geier, znan i kao DJ Hell, pojavio u bijelome odijelu i radio sve ono što "pravi" DJ ne bi smio - ploče je zaustavljao nakon par minuta, radio pauze kojih nije trebalo biti i miješao žanrove na način koji čistunstvu tonova naklone partijanere zapravo prilično živcira. Izdao je i nekoliko mix CD-a, od kojih se niti jedan ne može pohvaliti potrebnom tehnikom bezosjetnog stapanja ritmova i stilova, baš kao i onaj posljednji, "Electronicbody-Housemusic", odrađen na kućnome računalu i bez vinila. Ipak, Hell je i dalje jedna od najcjenjenijih glazbenih figura, osoba koja zna prepoznati u kojemu će smjeru krenuti plesna elektronska glazba i netko tko ima nepogrešiv njuh za zvučne trendove koji će tek doći.

Ne bez razloga, njegov autorski prvijenac "Munich Machine", izdan 1998. godine, anticipirao je na sebi sve ono što će se događati tri, četiri i pet godina kasnije. U svoje se vrijeme činio kao čudan, ekscentričan potez, album koji je spajao low-fi šum sobnih studija i samplove starog disca, a slušate li ga danas, još uvijek ćete naći svježinu ideja i standardan "fuck off" pristup glazbenim klišejima. Nije stoga ni čudno da je Hell inspiraciju za recentni nastavak "NY Muscle" tražio u New Yorku. Klupska electro scena tamo je uvjerljivo najživlja, sve je prepuno arogantnih art studenata s istančanim smislom za pomaknuto, a hedonizam iste jamči Hellu upravo onu "fuck off" notu koju čak i na svome Gigolo Records uporno traži. Epizoda s P. Diddyjem i Kelis, kada je nastao "Let's Get Ill" singl, pokazala je samo kako Hell proširuje krug interesa, nešto što će u potpunosti zasjati na nastupajućem "NY Muscle".

Album otvara "Keep On Waiting", suradnja s hladnim norveškim vokalom kakav je Erlend Oye, a koji vrlo uspješno postavlja glavni ton cijele njujorške priče. Načelne veze s kategorijom elecrowavea, za kojega Hella smatraju najviše odgovornim, vidljive su u melodijskim synth dionicama, ostalo je tek priprema za mračni i prijeteći ugođaj ostatka materijala. I tko bi takav dojam bolje iznio, nego glavni glas kultne skupine Suicide Alan Vega, sa kojime će Hell surađivati u "Listen To The Hiss" i "Meet The Heat"? "Is it human to feel like this" pita se u prvoj Vega, uronjen u tamni echo i podložen vintage house ritmom pravilne progresije koja će ga dovesti do gotovo nadljudskih krikova i vrištanja. Slično, i "Let No Man Jack" nudi čak 8 minuta rijetko viđenog acid zlostavljanja, sa neimenovanim vokalom koji podsjeća na završni prijeki sud u kojemu je jadniku ipak dodijeljeno mjesto pored Sotone, a ne dosadnjikavi dani u rajskome vrtu. Hellovo otriće ovdje je upravo upotreba housea kao ambijenta neugode i prijetnje, nešto što se generacije producenata trude izbjeći jer im je urnebesno zanimljivo uz formulaične ritmove nuditi crnkinje koje viču "take me higher" ili kakvu sličnu tekstualnu glupost.

Od obilja stilova koje Hell koristi, među vrhuncima jest svakako i punk funk u "Tragic Picture Show", na kojemu je James Murphy iz LCD Soundsystem utisnuo svoj prepoznatljivi DFA potpis, zatim mirna torch-song poema "Je Regrette Everything" u kojoj tužno gudi Billie Ray Martin, da bi album na koncu bio propisno završen uz gotovo industrijsku žestinu uvijek pouzdanog Johna Selwaya i skladbe "Wired". Puno gostiju svakako, no "NY Muscle", unatoč tome, neobično je ujednačena i protočna kolekcija pjesama koje mogu funkcionirati i na plesnome podiju, ali i kao ugođajni soundtrack kakvome, nipošto slučajno, paklenom mjestu. Nije Hell bez vraga, niti vrag dolazi bez Hella, a ovaj album čuvajte, jer će za nekoliko godina svi otkrivati tamnu stranu housea, ne znajući da je izvjesni Helmut sve to vidio, čuo i odsvirao - puno, puno prije.  

Željko Luketić

(emitirano 29.03.2004., Radio 101, emisija Antena)     

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: MU Afro Finger And Gel

Među pravovjernim sljedbenicima Beatlesa, baš kao i među članovima same grupe, bilo je definitivno onih koji su smatrali kako se kraj Johna Lennona počeo nazirati onog trenutka kada je Yoko Ono preuzela tiho vodstvo. Može se možda reći i da je Lennon bio vrlo zaljubljen i sluđen, a da je Yoko uvijek vrlo dobro znala što radi. Albumi na kojima je kasnije sudjelovala sa Johnom, imali su prave male Ono bisere – čudnu vokalizaciju i posve netipičan smjer od onoga što je očekivao netko tko i danas naivno pjevuši «Imagine» kad želi upozoriti na mir u svijetu. No, Yoko je danas kultna figura čije se nespretne pokušaje pjevanja tretira kao zanimljiv glazbeni odmak, a serija remikseva koja se recentno pojavljuje, samo evidentira slavna imena elektronske glazbe koja žele dati svoj doprinos maloj, zloj ženici – onoj koja je uništila Lennona.

Što je od toga medijski balon, a što zloćudnost petljanja sa pokornim suprugama koje viču «Hai!» i pritom drže tri noge stola u obiteljskoj kuhinji, teško je saznati, no jedna nova Japanka, također supruga, uspjela je iz svog bračnog druga izvući više nego što je on dao u višegodišnjoj glazbenoj karijeri. Njezino ime je Mustumi Kanamori, kraće Mu, bračni partner je znani Maurice Fulton, a njihova prva zajednička kolaboracija ovjekovječena je na izdanju «Afro Finger And Gel». Projekt je nastao višegodišnjim zajedničkim snimanjem glazbenih zamisli gospođe Kanamori, gdje je važan udjel imao Fulton, radeći u kontekstu kakvog u vlastitoj plesnoj glazbi nikad nije našao. Je li Mu histerična, luda ili je u Japanu pojela neke egzotične gljive, pa svime time zarazila Fultona, nije poznato, no prvijenac bračnoga para toliko je vruća kolekcija glazbe da se za nju otimlju sve važnije leftfield diskografske kuće: Tigersushi je izdao Mu u travnju, Gigolo Records i DJ Hell u lipnju i Output, nedavno, u rujnu.

Svaka od ovih etiketa ima u svojoj ergeli čudnih zvijezda neko slično ime, no Mu se jednostavno nije moglo odoljeti. Deset pjesama, koje tek ovlaš sadržavaju klasičnu pop formu, mijenjaju utjecaje i žanrove iz minute u minutu, ponegdje započinjući kao eksperimentalna elektronika, kulminirajući kao funky disco, da bi završile u punk stampedu ili distorziranom zvukovlju, ili pak jazz-latino crossoveru. Fulton je produkcijski odradio turistički trip kroz svaki postojeći žanr, bez ikakvoga danog pravila i suzdržavanja, no upravo je vokal i tekstovi njegove supruge ono što je javnost privuklo albumu «Afro Finger And Gel». Naslovi poput «Let's Get Sick», «I Hate You» i «Destroying Human Nature» možda asociraju na kakvu izgubljenu učenicu Aleca Empirea, no Mu poruke uopće nisu tako aktivistički jednostavne: u jednoj će skladbi tako improvizirati tipičan daytime talk-show, sa uključenim priznajima o nevjeri i seksualnim problemima, da bi se već u drugoj prepustila nasumičnom beat slaganju cut'n'paste rečenica. U «Jealous Kids», djeca ovisnici doživljavaju orgazam, naslovni «Afro Finger» ima zanimljivu praksu znanu kao Onani, a najplesnija od njih, «Chair Girl» - već sada vrhunac najtraženijih DJ setova, možda najbolje prikazuje stilistiku cijelog albuma gramatičkom diverzijom koja glasi «Put The Foot Into Of Steps That Way Take You To The King Sweaty Nasty Dance Cellar». Dalje se spominju i «Thunder-monkeys», vjerojatno neki blizak rod križancu štakora i majmuna u filmu «Braindead» Petera Jacksona.

Kako pak zvuči sama Mu, najčešće je opisivano kakvom mačkom u koju nestašno dijete zabija igle, ili strašnom dominom koja u trenutku dok vam probija predložak za Princa Alberta, krene hihotati poput nestašne djevojčice. Pri tome, ili ne zna, ili se namjerno trudi krivo izgovarati i ono malo razumljivih engleskih termina, pa je snalaženje u cjelini još više otežano. No i bez toga tekstualnoga saznanja, «Afro Finger And Gel», posjeduje invenciju i post-punk energiju kakvih se tek možemo prisjetiti iz zlatnog doba Cabaret Voltaire, slobodu duha i glazbenog izražavanja koja imponira količinom stranputica, a da pritom ne ulazi u kategoriju nekoga oboljelog od smanjenog opsega pažnje.

Yoko Ono, ukoliko već nije nabavila ovaj album, a vjerojatno jest, sada se sigurno želi živa pojesti.

Željko Luketić

(emitirano 20.10.2003, Radio 101, emisija Antena)        

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: LARGE NUMBER Spray On Sound

Tužne i emotivne priče o rastavama, prekidima ili raspadima kad tad završe na pukoj podjeli imovine. Koji će bračni partner uzeti psa i kuću sa hipotekom, kome ide izvoženi auto iz garaže, te hoće li se potomstvo prikloniti majci ili ocu. Muški dio engleske skupine Add N To X još je uvijek relativno neodlučan, no zato je Ann Shenton, koju vizualno poznajemo s ovitka albuma «On The Wires Of Our Nerves» gdje je uspješno preživjela ne baš suptilni carski rez, u svoj imetak preuzela stari, poluraspadnuti Moog, nešto raštimanih oscilatora iz kućne radinosti, Theremin, ritam mašinu i mikrofon koji je kupljen za nemali iznos od jedne funte.

U dogovor o preuzimanju ušlo je i nekoliko pasa, pilića, te živi bubnjar Rob Allum kojega su Add N To X zlorabili za žive nastupe. Sav spomenuti inventar Ann je odvela na zabitu seosku farmu, pridružila im slijepog banjo svirača i ženu koja komunicira isključivo harmonikom, što je i službeni početak njezinog solo projekta nazvanog Large Number. Svaka sličnost sa istoimenom pjesmom Add N To X navodno je slučajna, jer je malom ruralnom kolektivu konceptualno zadan visoki broj za završetak radova: čak 1814400 sekundi! No, sekunde su ovdje samo kako bi opravdale formu: studijsko, ili bolje reći seosko vrijeme uloženo u nastanak prvijenca «Spray On Sound» klasičan je lo-fi koji ironizira vrijeme što ga pojedini glazbenci ulažu u dotjerivanje svojeg audio potomstva. A govoreći o topotu dječjih nožica, pitali smo se gdje su li u rastavi završili mališani – odgovor je, kao i u stvarnoj sudskoj praksi – kod majke!

Naime, gotovo trećina od 14 na albumu okupljenih naslova, prilično duguje prepoznatljivom Add N To X zvuku. Živi bubnjevi, analogni krikovi s konstantnom modulacijom i gotovo rockerske solaže koje vode u robotski orgazam, Ann je izvela na najbolji način svoje bivše grupe, samo što je ovdje dominantan ton veselo zaigran, a manje oštar i prijeteći. Instrumentali «The Creaky O.K.» i «The Earth Has Shrunk In The Wash» postavljeni su u svojevrstan referentni okvir albuma: jedan otvara, drugi pak zatvara «Spray On Sound», čineći epizodu jasno definiranom s obzirom na zvukovno nasljeđe involviranih glazbenika. No, ono što se događa između, jest upravo najosobitiji dio skupine Large Number – nestašna, bezbrižna tematika u tekstovima, čudni, ponekad elektronski izmijenjeni vokali oslonjeni su na nemoguće kombinacije folka, jazza i plesnih ritmova koji traju toliko kratko da se na njih plesati i ne može. «Pink Jazz» bit će tako prvi singl s albuma, dok bi možda bolji izbor bio «The Transgenic Banjo Player» koji u svega 3 i pol minute sadržava nevjerojatne izmjene post-rocka, ambijentalne i eksperimentalne glazbe, te naposljetku pomaknutog countryja.

Ostatak materijala, poput još jednog mogućeg favorita «Crazy», prati taj princip miješanja žanrova, čineći sličnu identifikaciju albuma posve nemogućom, no ista mu doista i nije potrebna. Large Number jest upravo onaj novi, svježi vodviljski zvuk 2003. godine, koji se na apsurd oslanja u potpunosti, baš kao što to čini znana Kevin Blechdom, samo što Ann Shenton ipak ima značajnije sviračko umijeće. Taj novi duh, začudno, opsesije crpi iz sintetičkih zvukova 60-tih i 70-tih godina, na kućnom gramofonu još uvijek ima Wendy Carlos, Kraftwerk i Neu!, ali se ne srami pop pojednostavljivanja ili pak eksperimentalnog kompliciranja, gubljenja strukture ili opet, inzistiranja na njoj sve do komičnog maksimuma. «Spray On Sound» nije u svemu spomenutom epohalan album koji će razrušiti postojeće barijere, već vrlo slušljivih 38 minuta dobrog provoda na selu, gdje se, ukoliko ste uopće i sumnjali, u tonskom zapisu doista pojavljuju oni psi i pilići iz imovinske rasprave. 

Željko Luketić

(emitirano 01.12.2003., Radio 101, emisija Antena)  

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: AGF Westernization Completed

Ne bez razloga, osobna web stranica Antye Greie-Fuchs zove se poemproducer.com, iako ovu glazbenicu iz Berlina i čelnu osobu skupine Laub znamo najprije kao inicijal AGF. "Poezija" na koju se Antye referira nije međutim ona stara romatična vizija pjesnika u prirodi, zaokupljenog rimom i arhaičnim stilom, nego, kako ju ju ova digitalna poetesa sama naziva - "leftovers of poetry". Prvijenac "Head Slash Bauch" bio je vrlo zapažena transkripcija računalnih HTML skripti u govorni tekst, no često mu se u definirajuću odrednicu uzimala nekomunikativnost, tipična za eksperimentalnu scenu. Ovo, dakako, nije istom i oznaka kvalitete, jer nova AGF, naslovljena "Westernization Completed", nastavlja pretežuću pripadnost nežanrovskom poigravanju zvukom, samo što je cjelina sada bitno pristupačnija, čak i u kategorijama dnevnosvirajućeg radio mainstreama.

"Ostaci poezije", kako Antye voli reći, zapravo su reciklirane riječi razmještene u proizvoljne, ali ipak smislene tekstualne apstrakcije, i na ovome su drugom solo albumu prvi puta izvedene na engleskom jeziku. Izgovor i sintaksa dio su "broken english"  kategorije - sasvim prikladno za glazbenicu koja je odrasla u nekadašnjem istočnom dijelu grada, a koja sada konceptualno evocira utjecaj Zapada na kulturološke trenutke vlastitog odrastanja. Ton albuma "Westernization Completed" intiman je i introspektivan, poput osobnog toka svijesti koji ne mari za gramatička, izgovorna, ali i glazbena pravila. Baš kao i "slomljeni" jezik, i zvučne, ritmičke strukture AGF spotiču se, mucaju i slamaju kao "broken beat", melodije bivaju naznačene u fragmentima, a bogati arhiv nađenih zvukova uključit će, prikladno, i ambijente kineskih restorana, gradske vreve i svega ostalog što civilizacija nosi.

Iz naslova i tematskog spoja dalo bi se pretpostaviti kako Antye Zapadu možda i zamjera upijanje Istočnog Berlina u svoj kulturni krug, no 12 kompozicija na "Westernization Completed" nemaju općedruštveni kritički šiljak, niti ikoga prozivaju za učinjeno. AGF se više zaokuplja vlastitim, ponajprije filmskim motivima grada, te u temi koja otvara album poziva na "let's make it more dramatic, like movies". Unatoč eksperimentalnome korijenu, ovaj album uspijeva nad obiljem manipulacija glazbe i vokala uspostaviti kontinuiranu ugodu i emotivnost, te se čak mjestimice odvažiti i u pjevani format, kao protutežu dominirajućem govornom. Antye tada, u naslovima poput "you STOP" i "contemporary WESTERNIZED" zvuči kao Björk, dok je dio recenzenata naveo usporedbu i sa prepoznatljivom bojom glasa Isabelle Rosselini.

Oprema albuma također navodi na daljnje utjecaje: raskošni dizajn prilično je inspiriran Peterom Greenawayem i njegovim filmom "The Pillow Book", pa Antye na sebi slika i ispisuje riječi, odnosno, doživljava i svoje tijelo "kao knjigu". "Westernization Completed" doista i jest impresivna knjiga zvukova i riječi, u svome intimizmu hrabro se odriče pretencioznosti, ali zato s gotovo dječjom iskrenošću zadržava izvorni, skoro pa naivni "art". "Westernizacija" je, nema dvojbe, završena, no na sreću, AGF nije asimilirana.

Željko Luketić  

(emitirano 15.03.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

PODCAST: Sicko Disco / Radio 808 w/ Željko Luketić

Gostovanje u emisiji Sicko Disco, Radija 808. DJ Set by Željko Luketić, urednik: Marmat. Emitirano: 30.12.2017. 

https://www.mixcloud.com/SickoDiskoZG/zeljko-luketic-sicko-disko-mix/

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: MISS KITTIN I Com

Na omotnici je prigodna naljepnica "The Long Awaited Artist Album", crno bijela fotografija nudi tetovirani "Exhale" na ruci i naslov "Miss Kittin - I Com". Electroclash kraljevna, kako su joj svojedobno tepali mediji, što sada kod trendy škvadre zvuči kao kletva, zajedno je s kraljem Felixom Da Housecatom imala vrlo težak zadatak: dokazati tvrdnju kako su dani Franka Sinatre i seksa u VIP-prostorijama završeni, a sve zvijezde-prijatelji odbačeni prvim jutarnjim taxijem na zakašnjelo spavanje. Felix je također izbacio "dugoočekivani" album, konceptualnu priču Devina Dazzlea koja ubire oduševljene kritike, a Miss Kittin, kao u dogovorenom tajmingu, "iznenađuje" internacionalne DJ žigole drastičnom promjenom stilskoga izraza. Ili promjena možda nije toliko drastična, nego tek logičan "izdah" jedne po svemu iznimne karijere?

Ostavimo li po strani suradnju s The Hackerom koja je Miss Kittin i proslavila, te GoldenBoya i "Rippin Kittin" koji ju je samo utvrdio, presudan dio razumijevanja glazbenih stremljenja gđice Caroline Herve za "I Com" upravo su njeni DJ setovi. Nekoliko službeno objavljenih albuma, posebice "Radio Caroline Vol. 1", redovito su zanemarivali žanrovsku čistoću i puko tehniciranje nad raznolikim odabirom ploča. U izjavi Miss Kittin kako "nema dobrog DJ nastupa bez Pan Sonic i Autechre vinila u koferu" nije bilo ničeg pretencioznog i nametljivog, ona doista jest s velikim uspjehom spajala eksperimentalna analogna zujanja, minimalni glitch i IDM neuroze sa Vitalicovim odama Giorgiu Moroderu, ili pak italo-disco klasicima križanima u underground klinč za mnoge ipak međusobno nepodudarnih stilova. News-flash 2004: nema glazbe koja se ne podudara između dva Technicsa i koju nije dopušteno kombinirati, a Miss Kittin, raznolikošću interesa dokazuje širinu i neukalupljenost, nešto što je ujedno i zajednički nazivnik svih novih pjesama na "I Com". Već u nastupnome komadu "Professional Distortion" gđica Kittin elegantno spaja IDM, žestoke gitare i svoj specifični ambivalencijom distancirani glas, dok notirana pomoć perjanice Schematica, Otta Von Schiracha, naznačuje kako s "kraljevnom" ipak nema šale. Ovaj singl, uz hip-hoperski "Requiem For A Hit", te post-punk "Meet Sue Be She", garažni su dio albuma gdje je i producentski potpis ekipe koja prati Chicks On Speed i Peaches, dua Glove, čujan i prepoznatljiv. Sue iz prijespomenute pjesme menadžerica je Miss Kittin, očito zaslužna za probitak svoje štićenice kad joj, sasvim neuobičajeno, biva posvećena ova zanimljiva oda brzoga tempa. Ovdašnje će fanove Miss Kittin posebno veseliti "Serbo-Croatian feature" u okviru iste, odnosno refren na nama vrlo prepoznatljivom jeziku. "Cure u auto, ne?" "Auti i cure", pjeva menadžerica Sue, a Miss Kittin nabraja modele koje biste rado vidjeli u svome voznom parku. Slijedi nova žanrovska promjena s glitch utjecajima i rastrzanim kombinacijama istih kakve uzgajaju etikete Shitkatapult i Bpitch Control u "Dub About Me" koju, nimalo iznenađujuće, supotpisuje Smash TV, viđenije ime sve uglednijeg carstva berlinčanke Ellen Allien. Miss Kittin djelomično slijedi i njezin put, posebno u izvrsnoj "Allergic", gotovo dnevnički autorefleksivnoj pjesmi s jednostavnim ali upečatljivim refrenom "I Am Allergic To Myself". Kao i većina materijala na albumu, i potonja počinje iz fade-in ugrijavanja koja na kratko traže pravu kombinaciju zvukova i forme, da bi ubrzo našla onu dobitnu, kojoj se kasnije priključuje siguran vokal i slobodna, neograničena instrumentacija. Ovaj posljednji, improvizacijski duh, najviše je vidljiv na završnoj doradi Bowievog klasika nazvanoj "Neukölln 2", te manje-više naslovnoj "I Come.com", gdje sintetičke, analogne melodije usporavaju priču sasvim izvan plesnih granica. Kako Miss Kittin nije ni po čemu isključiva, niti svoju prošlost tretira poput posramljene zvijezde koja je na detoksikaciji, neizostavna je i ponovljena suradnja s The Hackerom u "Soundtrack Of Now". Inspirirana Drexciyom i Dopplereffektom, zajedno s bas-linijom tipičnom za Adult. i cijeli ErsatzAudio stožer, već joj je zajamčena budućnost dobrog singla koji, unatoč sličnostima, nije clash, nego tek dobar electro s imaginarne Detroit adrese. Ono medijsko pitanje, postavljeno na početku, glede Felixa i Kittinove, a tiče se sumiranja "I Com" albuma sa "je li onda electroclash mrtav" samo upućuje na nekoga tko se u modernim elektronskim žanrovima ne snalazi. Naime, do smrti i ukinuća nikad ne dolazi, ono što se zbiva jest samo mutacija i prelijevanje utjecaja, dok su oznake i imena provizorni. Zato "I Com" i nije zbrka svega i svačega, nego ujednačeni album kojega i "star friends" u "VIP area" uz "eating caviar and drinking champagne" mogu na opće oduševljenje zavrtjeti. Samo se treba pobrinuti da video snimke kasnije ne dospiju na P2P mrežu. Željko Luketić

(emitirano 07.06.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: OTTO VON SCHIRACH Global Speaker Fisting

Kako nastaviti zvučno sjeckanje zombija, gnojivo napravljeno od istih ili sado-mazohističku seansu kakva je bila kultna litanija porno fraza poznatija kao "Whip Me Down"? Možda fisting? Životinjska sperma? Itekako. Otto Von Schirach, zločesto dijete američke DSP i IDM scene, našlo je prostor između Kid 606-a i Venetian Snares popunjavajući brzinu i tehniku inzistiranjem na humoru i apsurdu. Nije stoga neočekivan Ottov recentni nastavak uspješnog albuma iz 2002. godine "Chopped Zombie Fungus" s netom izašlim "Global Speaker Fisting", objavljenim na sve cjenjenijoj etiketi Schematic, po mnogima uzbudljivoj kao Warp sredinom devedesetih ili Tigerbeat6 prije dvije, tri godine. Otto, istina, s poprilično mašte naslovljuje albume, no za razliku od kolega kreativaca sklonih simbolici i intelektualnom promišljanju, "globalni fisting zvučnika" upravo i jest najodmjereniji opis onoga što izlazi iz laptopa ovog zaigranog glazbenika. Svježe reformirani Skinny Puppy koriste ga tako kao opening act na svojoj ovogodišnjoj turneji, gđici Miss Kittin pomaže u kreiranju čudnijih zvukova i produkcijskih zahvata, a s već spomenutim Venetian Snares priprema zajednički projekt: doista, šaroliko društvo koje je među sve brojnijom publikom pročitalo Otta kao svježu i zanimljivu snagu. "Global Speaker Fisting" njegov je četvrti dugosvirajući rad, estetikom posve sličan prijašnjim naslovima, no uronjen u još dublje i, dakako, zabavnije ideje križanja IDM-a i drugih, naoko neprikladnih žanrova. Je li na novome albumu to posljedica prijateljevanja s kanadskim industrijalcima ili što drugoga, no najbolji trenuci upravo su oni u kojima Otto spaja žanrovske obrasce metala, hip-hopa, broken beata i apstrakcije kakvu Autechre izvode kad zbilja nisu prisebni. Otto će svemu tome, poput Kid 606-a, dodati još i zafrkantski duh, nekoliko latentno plesnijih fraza kako bi stvar dobila kakvu-takvu strukturu, te svoju osobitost, gotovo izrugujuće, pythonovske samplove. "Goat Sperm", jedan od vrhunaca albuma, koristi klasičnu speed metal ritam sekciju, standardni vokal koji mrmlja, reži i prijeti vječnim lovištima pakla, miješa zvukove koza i ovaca zajedno s neidentificiranim vriskovima malodobne djece i žestokih gitara. Ako je Otto htio proizvesti dojam death metal orgije u kojoj se zlostavlja svaki postojeći tabu, svakako je uspio. U 15 zvučnih komada, vidljivo je i kako melodije po prvi puta bivaju značajno prisutne; to još uvijek jest apsurd i apstrakcija uz pomoć kratkih fragmenata, pa "La Sangre Del Dedo Intelecto" smjelo uključuje i nešto što nalikuje kakvoj istočno-europskoj harmonici. Dakako, svaki pokušaj da melodiju zapamtite, bit će temeljito otežavan metal bukom i break beatovima koji se međusobno spotiču, zastaju, ili tek sumanuto švrljaju prostorom zvučnika koji, prikladno, možda i uživa u ovom fistingu. Naslovi poput "Tits 'n' Feet in G Minor", "Spine Yogurt" i "Fork Surgery" samo podcrtavaju dojam kako je Otto s novim albumom našao svoj "leteći cirkus", ali ga i prihvatljivo razblažio, usporedi li se ovaj zvuk s onime sa samih početaka karijere, kada je bila aktualna nikad potvrđena legenda o automobilskoj nesreći koju je doživio. Tada je Otto, gotovo smrskanog tijela, ležao 6 mjeseci u komi na aparatima za održavanje života, a kad se probudio, ostale su trajne psihološke posljedice. On, kažu, glazbu više ne percipira na uobičajen način, a zvučna slika u glavi posve mu je poremećena. Ako je ova priča točna, na "Global Speaker Fisting" može se čuti dio tog pomaknutog doživljaja, nešto nad čime se Von Schirach kontrolirao, ali su korijeni polugodišnje nesvijesti vrlo čujni. Otto je izabrao od svega toga napraviti autentičan i zabavan eksperimentalni pristup, i valja to u svakome slučaju poštovati. Željko Luketić

(emitirano 04.10.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

VIDEO: Izložba BORGHESIA: Mi vam ne vjerujemo (Galerija Greta, 2014.)

Nakon više od dva desetljeća, Aldo Ivančić i Dario Seraval se vraćaju na glazbenu scenu. Mjesec dana prije izlaska novog albuma za američku diskografsku kuću Metropolis Records, naslovljenu I čovjek je stvorio boga, Borghesia se predstavlja sa tri nova vizualna projekta:

Dub Photo Cover Art: And Man Created God Video: We Don’t Believe You

Uz sudjelovanje fotografa Andraža Muljavca, Borghesia predstavlja seriju fotografija Dub Photo u kojoj se bavi načinima kako glazbenu dub tehniku prenijeti u medij fotografije. Također, serija je inspirirana i direktnim preradama slika i ikona ovog prostora i vremena, između ostalog i readymade Dada kotačem Marcela Duchampa koji ove godine slavi 100 godina. Svaka tema je napravljena u četiri koraka: pokušava uhvatiti događanje koji razgrađuju polaznu sliku i potom, sa dugom ekspozicijom analogno bilježi odjeke gibanja. Uz Duchmapa, fotografije tematiziraju i Clinta Eastwooda, Mao Tse-Tunga i djevicu Mariju.

Na izložbi će javnosti biti prvi put predstavljen omot ploče I čovjek je stvorio boga / And Man Created God u seriji od 11 zasebnih fotografija koje su također rađene u suradnji sa fotografom Andražem Muljavcem.

Istovremeno će Borghesia premijerno predstaviti video spot Mi vam ne vjerujemo režisera Janeza Burgera (montaža Miloš Kalusek, snimatelji Miha Poreduš, Metod Bočko i Pop TV). Mi vam ne vjerujemo je uvodna pjesma novog albuma I čovjek je stvorio boga koja tvrdi da više nema nikakve osnove za povjerenje u ekonomske i političke institucije suvremenog svijeta i njihove vođe. Sav kapital povjerenja je potrošen.

Uvodni razgovor s autorima vodit će glazbeni i filmski kritičar Željko Luketić, autor predgovora za nedavno reizdani LP ‘Clones’ (Dark Entries, 2012.). Tekst: Galerija Greta 

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: MY ROBOT FRIEND Hot Action!

Od Kraftwerk pa do Add N To (X), zatim od Giorgia Morodera do današnjeg osvježenog electro vala, fascinacija seksom s robotima očito ne jenjava. Jedan mladi web-dizajner i računalni programer, u svome zemaljskom imenu poznat kao Howard, uspio je taj karnalni spoj mašina i mesa dovesti u uzbudljiv performerski i glazbeni okvir. Pod pseudonimom My Robot Friend, Howard već dvije godine tjera kolekcionare na sakupljanje vinila i preslušavanje trominutnih okršaja s gotovo svim postojećim žanrovskim klišejima.

Dominantan izričaj humanoidne mašine koja se naziva prema komercijalnoj dječjoj igrački jest svakako najnovija mutacija electra, ali od zastranjenja, naći će se tu i zanimljiv raspon rocka, countryja, pa sve do klasičnog popa. Kako je tekstualna komponenta izrazito bitna na sceni koju svi vole optuživati da je retro, iako ta oznaka fantomski gubi na uvredljivosti ukoliko vam je korijen rock sedamdesetih, My Robot Friend vrlo se brzo nametnuo kao duhoviti poetski kroničar ljudskih spolnih navika, velikih imena književnosti i ponašanja računala u određenim, netipičnim situacijama.

Službeno objavljeni snimci broje tek tri vinila i nekoliko gostovanja na različitim kompilacijama, a My Robot Friend bio je ograničeno dostupan i putem CD-R samizdata "Hot Action!". Mogli ste ga dobiti ukoliko autoru pošaljete 10 dolara, sa čime se Howard, dakako, nije ni proslavio, ni obogatio. Ovih dana, međutim, sve eklektičnija etiketa Proptronix objavljuje taj isti album kao svoje redovito izdanje, što je dobra prilika da se nadoknadi propušteno i u vlastitu kolekciju upiše ovaj zanimljiv autor. Iako je My Robot Friend dobar glas stekao živim nastupima, na kojima posjetitelje zabavlja osebujnim kostimom u kojega su ušiveni svi instrumenti koje koristi, "Hot Action!" nudi dovoljno užitaka i za kućno slušanje, bez da ispred vas parodira čudno stvorenje kojemu iz glave vire stroboskopska svjetla, a na prsima umjesto džepova ima ritam-mašine kao modni dodatak. Ovaj one-man-band ujedno jest i pravi kazališni vodvilj u jednoj osobi, s filozofijom koja je, ako treba nekoga navesti, najbliža svojedobno kultnome bendu Devo i njihovoj ideji de-evolucije ljudi i glazbe.

Osobna de-evolucija za My Robot Friend pokazala se neočekivano ironičnom u parodijskom hitu "We Are The Pet Shop Boys", koji je originalne autore naveo da i sami naprave obradu te stvari, te se zajedno s Howardom šale na vlastiti račun. Zapravo, svih 13 pjesama na "Hot Action!" ima format svojevrsnog "best of" albuma, objavljeni su prije i vrlo dobro su poznati u nekom od formata: "Why Won't you Call Me Back?", "Understand Your Man", "Walt Whitman" i "You're Out Of The Computer" remixirala su imena poput Matmos, Steril i Zombie Nation, a "The Fake" i "Way Down" gitarističke su i garažne electro-uspješnice mahom najčešći izbor za gostovanje na raznim kompilacijskim projektima. Manje poznati naslovi poput "Walking Jewish" i "Sex Machine" uz šizofrenu se izmjenu glazbenih fraza i politički nekorektan tekst također uklapaju u songove u kojima se My Robot Friend ne srami svog osjećaja grandioznosti, pa na jednome mjestu, tipično za kakvu psihijatrijsku dijagnozu, čak i kaže "I Want To Fuck The World".

Ovo dakako nije ni fragment onoga što "Hot Action!" nudi u svakom svom pojedinačnom naslovu: doista, u prosječne 3 minute događa se više idejne i glazbene akcije nego što mnogi suvremeni artisti uspijevaju nagurati u 10-tak minuta. Zato je ovo album koji, ne da dopušta, nego upravo traži višestruka slušanja, a pri svakome otkrijete nešto novo, drugačije i apsurdnije od prvotnoga. Možda autora nikad nećete uspjeti vidjeti uživo u njegovom performanceu, no "Hot Action!" znatno približava ovaj fenomen o kojemu su magazini poput Jockey Sluta i MixMaga pisali da je "next big thing" u kategoriji electra. Ovdje ta tvrdnja nipošto nije uobičajena novinarska fraza, nego činjenično stanje trenutno najpotentnije underground scene. Retro ili ne, sasvim je nebitno.

Željko Luketić

(emitirano 18.10.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: (A)PENDICS SHUFFLE Smooth Hair

Iako najsvježije snage elektronske glazbe uglavnom odbijaju žanrovske odrednice ili bilo kakvo pospremanje u ladice, ponekad je dobro staviti naziv na nešto, tek snalaženja radi. Internetski glazbeni magazin Pitchfork tako je u svome napisu o CD reizdanju materijala trojca Pigeon Funk uveo zanimljiv termin «dorkcore», pokušavajući barem okvirno definirati nešto što u sebi sadrži microhouse, glitch, noisecore i pri tome je vrlo plesno. Kovanica «dorkcore» na papiru zvuči nemoguće i teško izvedivo, a u ovoj doista najbližoj imenici i tipičnoj mash up proceduri moderne elektronike naglasak s pravom jest na «dorks» ili «šmokljanima». Od ekipe računalnih freakova kojima je glavni instrument laptop, a odrasli su na technu i houseu, «dorkcore» je najnovija mutacija, zapravo nešto komercijalniji odgovor na ponekad komorna IDM eksperimentiranja. Trenutno najcjenjenija ekipa, a valjda i glavni stupovi scene su Safety Scissors, Sutekh i Kit Clayton, dok je Proptronix, u vlasništvu prvospomenutoga, mjesto koje doslovno formira i obrasce podžanra.

Najnovije izdanje s naljepnicom Proptronixa, (A)pendics.Shuffle spada u prvih desetak objavljenih, i uz već spomenuti Pigeon Funk, započinje proširivanje izdanja i na CD format. Do sada je preferirani nosač bio vinil, što je samo pogodovalo pomalo elitističkom i kolekcionarskom statusu objavljenih materijala. No, kako «dorkcore» doista ima potencijala i u širem krugu konzumenata elektronske glazbe, (A)pendics.Shuffle i njegov mini-album «Smooth Hair» i više su nego dobar odabir za upoznavanje brojnije publike s ovim dinamičnim stliskim ogrankom. (A)pendics.Shuffle, kao i ostala imena Proptronix tima, nije novak u živahnome svijetu progresivne elektronike: pod imenom Eight Frozen Modules objavio je već dva dugosvirajuća albuma, a kao Electronic Music Composer zapaženo je djelovao i na izdanjima Planet Mu, Tigerbeat 6, City Slang i Force Tracks. Upućeniji pratitelj suvremene glazbe već može po imenima izdavača ocijeniti i progresiju unutar samoga zvuka: (A)pendics.Shuffle, pravim imenom Kenneth James Gibson, imao je u karijeri doticaja s gotovo svime, od housea pa do eksperimentalne glazbe.

Na «Smooth Hair», njegovom najkompaktnijem izdanju do sada, čuju se svi ti utjecaji i varijacije, no niti jedan ne prevaže u konačnome smislu, što i jest bit «dorkcorea». Taj «šmokljan» dio, usput opisuje i atmosferu soundtracka za kakav čudan animirani film, no kako se svojedobno i iza crtić-zvukovlja Jeana Jacquesa Perreyja krila revolucionarna ozbiljnost i inovacija, tako i Ken Gibson nije tek i samo zaigrani programer. Doduše, Gibson kao (A)pendics.Shuffle ne otkiva ništa presudno novoga, no u sedam razigranih komada, u trajanju od 28 minuta, premošćuje čak i zamorne «tehničarske» aspekte ponekad prisutne na elektronskoj sceni. Naime, koliko god pojedina izdanja «laptop mafije», kako im tepa glazbeni tisak, znaju biti izvedbeno savršena, često se tehniciranje pokaže važnijim od glazbene strukture, što, samo po sebi, i ne mora biti loše. Ipak, (A)pendics.Shuffle, postaje jasno odmah u nastupnoj «Infected Drink Funk», ne zaboravlja melodije, pa unutar digitalnih manipulacija i brzih «editinga» redovito smješta pamtljivu frazu. U «dorkcore» ekipi duhovitost je na cijeni, pa tako mjestimični vokali bivaju modulirani piskutavo poput dječjih igrački, dok je zaigranost u promjenama tempa, ritmova, te stilova unutar samih stilova također važna, do te mjere da pored plesne funkcije, može zadovoljiti i pažljivo kućno slušanje. «Boobies Bounce» najbolje opisuje ideje i poetiku samog stila – pozadina kreće kao techno, a završava kao rasplesani Aphex Twin s Mouse on Mars manipulacijama; «Prefusely Mine» parodira pjev umjetnika znanog kao Prince, dok završna «Towheaded Tot» usporava priču i funkcionira kao odjavna glazbena tema nekog budućeg Animafesta.

(A)pendics.Shuffle i «Smooth Hair» zasigurno je najbolji uvod odlučite li pratiti elektronsku underground glazbu s "dorkcore" prefiksom, ujedno i dokaz kako «podzemlje» ne mora nužno biti mračno i nedostupno, nego baš suprotno, u slobodnom, duhovitom i glazbeno inspirativnom raspoloženju. Izdanja Kena Gibsona, etikete Proptronix i sličnih, teže su nabavljiva u ovdašnjim «svim boljim CD shopovima», no zato, hvala Bogu, postoji plastika, pa ju za ovu priču slobodno «ispeglajte» u kakvome online dućanu. Isplati se.

Željko Luketić

(emitirano 06.09.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

RECENZIJA: PAN SONIC Kesto (234:48:4)

Jedna od obazrivijih preporuka glazbenoj publici koja tek otkriva kultni finski sastav Pan Sonic jest - koliko god se zvuk činio tih, nikada ga ne pojačavajte do kraja. Urbana legenda kaže kako negdašnji Panasonic, koji je usljed tužbe istoimene japanske korporacije izgubio "a" u imenu, u svome soničnom rasponu zlorabi i frekvencijski dio kojega ljudsko uho uglavnom ne bilježi. Dakako, te iste tonove naveliko testira američka vojska, što pak govori kako isti možda ne ulaze u slušni krug, no zato definitivno utječu na onoga tko ih čuje. Pri konzumaciji radova dvojca kojega čine Mika Vainio i Ilpo Väisänen izvještavalo se tako o pregorenim Hi-Fi sistemima, gotovo srušenim plafonima zgrada i cijelome nizu zbivanja koji akademskom percipiranju eksperimentalne glazbe daje i zanimljivu mjeru navodne opasnosti i avanture.

Koliko je u tim legendama istine, teško je odrediti, no Pan Sonic su i bez toga fenomenološki poticajnog dijela jedan od najznačajnijih glazbenih sastava suvremene elektronike. Onaj glavni opus grupe, bez brojnih projekata sa strane, čine albumi "Vakio", "Kulma", "A" i posljednji, "Aaltopiiri", izdan prije gotovo četiri godine. Pauza do ovog najnovijeg "Kesto (234:48:4)" bila je neobično velika: izazvana je dugom bolešću jednoga člana, a i ono što se kuhalo doista nije moglo stati u uobičajenu vremensku pripremu jednoga albuma. Naime, sam podnaslov "Kesta", u prijevodu, "snaga", odnosno, "trajanje", numerički označava o čemu se radi - 234 minute, 48 sekundi i 4 milisekunde. Dakle, gotovo 4 sata glazbe, rasprostranjeno na 4 dugosvirajuća CD-a možda i jesu megalomanski projekt po obimu, no za Pan Sonic dosad jesu i ono najbolje po sadržaju. Inozemni recenzenti već su pravilno označili ovaj ep kao upravo onaj s kojim je najbolje početi istraživanje njihovog zvuka, ili je, kažu drugi, "Kesto" baš onaj najvažniji album Pan Sonica kojeg jednostavno morate imati.

I u pravu su. Triptih forma sugerirana je likovno-glazbena asocijacija koja objašnjava postupke benda, dok je onaj posljednji disk dodan kao idejni nastavak trećega, jer jednostavno nije stao na standardni CD prijenosnik. "Radiation", taj impresivni završni dio, izazvao je i najviše odobravanja kod publike: 61-minutni drone relativno je nov teritorij za Pan Sonic, no snašli su se daleko bolje od konkurencije. Iako ga čini jedan ton u okviru kojega se sat vremena načelno ne događa ništa dramatičnog, pomnijim slušanjem dolazi se do otkrivanja mnoštva malih i brzih modulacija unutar dominantne teme, netipičnih za ovaj segment "usporene" eksperimentalne glazbe. Ono što prethodi skoro pa doslovnoj zvučnoj "radijaciji", tri su diska pomno biranih i konceptualnih pomaka: na prvome se Pan Sonic predstavljaju u svom "najopasnijem" obliku - distorzirani industrijski ritmovi kao u najluđim danima Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire, potkrijepljeni su jednostavnim, no zato efektnim izobličavanjima ambijenta, sve do gotovo rockerskih riffova u maloj trilogiji prikladno nazvanoj "Mayhem". Ovdje su Pan Sonic dvojica znojnih električara koji glazbu proizvode iz zujanja visokofrekvencijskih žica, što i nije daleko od istine, jer su instrumenti koji koriste sve redom ručno prepravljene analogne mašine, oscilatori s namjernim greškama i pojačala s opet namjerno uništenim sklopovima.

Ovakvu sirovost zvuka, znakovitu za elektroničke eksperimentatore 70-tih godina, Pan Sonic dalje naglašavaju zadržavajući na "Kestu" svoj studijski "trademark": nema nikakvog dodatnog mixanja, postprodukcije i uljepšavanja, kompozicije nastaju transformacijama zvuka u živo i kao takve se direktno snimaju na DAT vrpcu. Ovo je sirova punk struja, koju "Kesto" omekšava izmjenom diskova iz "boxa", pa se tako nadalje pojavljuju i koketiranja s čistim electro ritmovima, te ugodne ambijentalne dionice na drugome dijelu, poput zaključne teme "Arctic". Konačno, treći disk, kao prava priprema za "Radiation", nudi još veću apstinenciju od ritmova, atmosfera se mijenja u posve neagresivnu, no još uvijek zadano hladnu i mračnu fiksaciju nedigitalnim.

Jednom davno, za jedan drugi duo, Autechre, tvrdilo se kako je u svome izrazu "država za sebe". Pan Sonic također imaju takav status, ali na suprotnoj strani spektra: dok se moderni junaci elektronske glazbe natječu u broju "editinga" po minuti i tako slijede onu prvu "državu", Mika Vainio i Ilpo Väisänen sve efikasnije kontrastiraju svoj izraz u gotovo minimalan, funkcionalno ogoljen i nepogrešivo prepoznatljiv. Prostor između maničnog breakcorea, razigranog IDM-a i samoraspadajućih loopova Williama Basinskog sada je samo njihov, a tu su, doista, prvi i najbolji. Da je bilo potrebno, "Kesto (234:48:4)" isplatilo bi se čekati i više od 4 godine.

Željko Luketić

(emitirano 14.06.2004., Radio 101, emisija Antena)

[borderlinemusicc]

Muzički Biennale Zagreb 2007: Mika Vainio (Pan Sonic) INTERVJU

Pan Sonic na Muzičkom Biennalu 2007: 'sibirski rockabilly' za hrabre uši. Ovaj intervju snimljen je na dan prvog i jedinog gostovanje grupe Pan Sonic u Zagrebu. Emitiran je 25.04. 2007. na Radiju 101 u emisiji Antena. Urednik: Željko Luketić Novinar: Trpimir Matasović

Najveća atrakcija noćne scene elektroničke glazbe svakako je finski dvojac Pan Sonic, kojeg čine Mika Vainio i Ilpo Väisänen. Pan Sonic su kultna glazbena skupina koja već godinama ima status koncertne atrakcije, beskompromisnih inovatora koji u svojem muziciranju koriste daleko veći spektar zvukova no što je uobičajeno čak i na eksperimentalnoj sceni. Bijeli šum, glitchevi, sinusoidalni valovi, ljudskom uhu nečujne frekvencije, korištenje struje i strujnih sklopova, postojeće električne mašine ili analogni sintesajzeri posebno prepravljeni, konstruirani ili uništeni da bi zvučali drugačije, plus oprema koju grade sami za sebe, dio su prepoznatljivog Pan Sonic zvuka.

Prvi ih je u Finskoj objavljivao Jimi Tenor, dok ih za svijet preuzima Daniel Miller i Mute Records na svojoj subetiketi Blast First. Kako im je korijen u technu, acidu i eksperimentalnoj, te ambijentalnoj glazbi, Pan Sonic zanimljivi su gotovo svima. Uoči zagrebačkog nastupa u Galeriji SC-a, iskoristili smo priliku za razgovor s jednom polovicom tog dvojca, Mikom Vainiom.

Fanove Pan Sonica sigurno će zanimati kad će konačno biti objavljen novi album "Katodivaihe", odnosno "Katodna faza", čije je izdavanje bilo predviđeno još početkom godine. Hoće li na zagrebačkom koncertu biti predstavljan materijal s tog albuma?

Novi album bit će objavljen 14. svibnja. Svirat ćemo neke brojeve s tog albuma, ali i potpuno novi materijal, koji je noviji i od onog s tog albuma.

Najavljeno je kako Pan Sonic na albumu "Katodivaihe" radi i s organskim zvukovima, a ne samo, kao ranije, sa strujom i analognim strojevima. Odakle taj interes za organski zvuk? Je li razlog tome što je sve drugo istraženo, pa se ukazala potreba za otvaranjem novog poglavlja u radu sastava?

Ne, nije o tome riječ. Mislim da su nas uvijek zanimali akustički zvukovi i, općenito, priroda zvukova. Sad smo odlučili koristiti i akustičke zvukove na ovom albumu. Imamo i violončelo u tri broja.

Tek je na posljednjih nekoliko albuma Pan Sonic počeo i na engleski prevoditi finske naslove svojih skladbi, čime se konačno omogućilo bolje razumijevanje često, a ranije izvan Finske neshvaćenih dosjetki u naslovima. Je li dio tog "neshvaćenog" humora i prvotno preuzimanje imena korporacije Panasonic, a zbog čije je tužbe ime sastav promijenio u Pan Sonic? Je li to bilo izrugivanje korporativnom identitetu?

Možda, ali ne izravno. To što se dogodilo s američkim Panasonicom je nešto što smo ionako unaprijed očekivali da će se dogoditi, i nije nam bilo nikakvo iznenađenje što su nas tužili. Svidio nam se logo tvrtke Panasonic, koji smo i iskoristili na svom prvom singlu za etiketu Sähkö. Činilo nam se i da je ime Panasonic, što na latinskom znači "zvuk svega", prilično primjereno.

U kojoj je mjeri glazba Pan Sonica improvizirana i, sukladno tome, koliko su koncerti vjerni zvuku zabilježenom na albumima? Zna li se unaprijed što će se svirati, ili se sve prepušta improvizaciji?

Otprilike je polovina improvizirana. Izvodimo određene brojeve određenim redom, ali i dalje ostaje puno prostora za improvizaciju. Općenito, mislim da je razlika između snimki i onog što izvodimo uživo to što je ono što sviramo uživo grublje i agresivnije u zvuku.

Tehnika kojom se finski dvojac koristi na snimanjima albuma jest svirka uživo na DAT vrpcu, bez nadosnimavanja i naknadnog uređivanja snimaka, što ih, u osnovi, čini "live" albumima. Zašto baš taj odabir? Bi li se studijskim intervencijama nešto izgubilo u glazbi?

Zapravo, sad koristimo višekanalnu tehniku, tako da više ne snimamo uživo izravno na vrpcu kao prije. Ali, ranije nam je to bilo dovoljno. Naime, ako snimate zasebno, to je drukčija situacija s drukčijim intenzitetom. Sviđa nam se osjećaj i rezultat snimanja uživo. Ali na novom albumu koristimo višekanalnu tehniku, što je također različito.

Pan Sonic bije glas nemilosrdnih eksperimentatora sa širokim poljem frekvencija koje se u glazbi inače ne upotrebljavaju, poput onih koje koriste vojska i policija za rastjerivanje demonstranata. Je li se ikad dogodilo da je nekome u publici na koncertu pozlilo, kao reakcija na taj spektar zvukova?

Ponekad je bilo snažnih reakcija, ali čini se da je većina njih bila pozitivna – ljudi su uživali u snažnim basovskim vibracijama. Što se tiče eksperimentiranja s frekvencijama, to je zanimljivo područje, ali za to su potrebni i posebni uvjeti kako bi se to ostvarilo. Sa snimljenom glazbom to nije jednostavno, jer svatko sluša snimku u različitom okružju, pa to ne radimo često na svojim albumima. Potrebna je posebna situacija za stvaranje i eksperimentiranje.

Pripada li Pan Sonic u umjetničke galerije ili na techno zabave, s obzirom da ga često vole svojatati i jedna i druga publika? K tome industrial publika također vidi ovaj sastav kao dio svoje scene, a korištenje buke i atonalnih zvukova opet odaje neku pobunu tipičnu za punk. Kamo bi Mika Vainio smjestio Pan Sonic?

Ne znam što bih rekao – možda u "sibirski rockabilly" ili nešto takvo. Sretan sam što postoji prilično raznolika publika za našu glazbu i što se različite scene zanimaju za nas. To je odlično i nadam se da će tako i ostati.

Kako Vainio gleda na suvremenu elektronsku eksperimentalnu scenu i takozvane "laptop" muzičare? Je li laptop "ubio glazbu", ili joj, naprotiv, omogućio veće mogućnosti izražavanja?

Naravno da je odlično što je tako stvaranje glazbe mnogima postalo jednostavnije. No, nuspojava je da se proizvodi mnogo nezanimljive glazbe. Ionako su najbitnije ideje, i nije važno koja sredstva koristite. Laptopom je vrlo lako proizvesti nešto, ali meni je većina toga nezanimljivo. Ali, rekao bih da je tako sa svim vrstama glazbe.

Organizatori Muzičkog biennala uoči večerašnjeg koncerta publici će na ulazu ponuditi čepiće za uši. Trebaju li ih posjetitelji iskoristiti ili ne?

Ako se osjećaju nelagodno, onda bi ih trebali koristiti.

A hoće li ih za vrijeme svog nastupa upotrijebiti i Mika Vainio?

Ne, ne mislim da su mi potrebni.