RECENZIJA: MU Afro Finger And Gel
Među pravovjernim sljedbenicima Beatlesa, baš kao i među članovima same grupe, bilo je definitivno onih koji su smatrali kako se kraj Johna Lennona počeo nazirati onog trenutka kada je Yoko Ono preuzela tiho vodstvo. Može se možda reći i da je Lennon bio vrlo zaljubljen i sluđen, a da je Yoko uvijek vrlo dobro znala što radi. Albumi na kojima je kasnije sudjelovala sa Johnom, imali su prave male Ono bisere – čudnu vokalizaciju i posve netipičan smjer od onoga što je očekivao netko tko i danas naivno pjevuši «Imagine» kad želi upozoriti na mir u svijetu. No, Yoko je danas kultna figura čije se nespretne pokušaje pjevanja tretira kao zanimljiv glazbeni odmak, a serija remikseva koja se recentno pojavljuje, samo evidentira slavna imena elektronske glazbe koja žele dati svoj doprinos maloj, zloj ženici – onoj koja je uništila Lennona.
Što je od toga medijski balon, a što zloćudnost petljanja sa pokornim suprugama koje viču «Hai!» i pritom drže tri noge stola u obiteljskoj kuhinji, teško je saznati, no jedna nova Japanka, također supruga, uspjela je iz svog bračnog druga izvući više nego što je on dao u višegodišnjoj glazbenoj karijeri. Njezino ime je Mustumi Kanamori, kraće Mu, bračni partner je znani Maurice Fulton, a njihova prva zajednička kolaboracija ovjekovječena je na izdanju «Afro Finger And Gel». Projekt je nastao višegodišnjim zajedničkim snimanjem glazbenih zamisli gospođe Kanamori, gdje je važan udjel imao Fulton, radeći u kontekstu kakvog u vlastitoj plesnoj glazbi nikad nije našao. Je li Mu histerična, luda ili je u Japanu pojela neke egzotične gljive, pa svime time zarazila Fultona, nije poznato, no prvijenac bračnoga para toliko je vruća kolekcija glazbe da se za nju otimlju sve važnije leftfield diskografske kuće: Tigersushi je izdao Mu u travnju, Gigolo Records i DJ Hell u lipnju i Output, nedavno, u rujnu.
Svaka od ovih etiketa ima u svojoj ergeli čudnih zvijezda neko slično ime, no Mu se jednostavno nije moglo odoljeti. Deset pjesama, koje tek ovlaš sadržavaju klasičnu pop formu, mijenjaju utjecaje i žanrove iz minute u minutu, ponegdje započinjući kao eksperimentalna elektronika, kulminirajući kao funky disco, da bi završile u punk stampedu ili distorziranom zvukovlju, ili pak jazz-latino crossoveru. Fulton je produkcijski odradio turistički trip kroz svaki postojeći žanr, bez ikakvoga danog pravila i suzdržavanja, no upravo je vokal i tekstovi njegove supruge ono što je javnost privuklo albumu «Afro Finger And Gel». Naslovi poput «Let's Get Sick», «I Hate You» i «Destroying Human Nature» možda asociraju na kakvu izgubljenu učenicu Aleca Empirea, no Mu poruke uopće nisu tako aktivistički jednostavne: u jednoj će skladbi tako improvizirati tipičan daytime talk-show, sa uključenim priznajima o nevjeri i seksualnim problemima, da bi se već u drugoj prepustila nasumičnom beat slaganju cut'n'paste rečenica. U «Jealous Kids», djeca ovisnici doživljavaju orgazam, naslovni «Afro Finger» ima zanimljivu praksu znanu kao Onani, a najplesnija od njih, «Chair Girl» - već sada vrhunac najtraženijih DJ setova, možda najbolje prikazuje stilistiku cijelog albuma gramatičkom diverzijom koja glasi «Put The Foot Into Of Steps That Way Take You To The King Sweaty Nasty Dance Cellar». Dalje se spominju i «Thunder-monkeys», vjerojatno neki blizak rod križancu štakora i majmuna u filmu «Braindead» Petera Jacksona.
Kako pak zvuči sama Mu, najčešće je opisivano kakvom mačkom u koju nestašno dijete zabija igle, ili strašnom dominom koja u trenutku dok vam probija predložak za Princa Alberta, krene hihotati poput nestašne djevojčice. Pri tome, ili ne zna, ili se namjerno trudi krivo izgovarati i ono malo razumljivih engleskih termina, pa je snalaženje u cjelini još više otežano. No i bez toga tekstualnoga saznanja, «Afro Finger And Gel», posjeduje invenciju i post-punk energiju kakvih se tek možemo prisjetiti iz zlatnog doba Cabaret Voltaire, slobodu duha i glazbenog izražavanja koja imponira količinom stranputica, a da pritom ne ulazi u kategoriju nekoga oboljelog od smanjenog opsega pažnje.
Yoko Ono, ukoliko već nije nabavila ovaj album, a vjerojatno jest, sada se sigurno želi živa pojesti.
Željko Luketić
(emitirano 20.10.2003, Radio 101, emisija Antena)